Pripovijeda jedan mladić kako se rastužio gledajući vijesti na televiziji. Ljutio se na Boga i prigovarao mu zašto dopušta nepravdu, patnju nevinih, glad, nasilje, ratove, mržnju... i ništa ne poduzima. Tada je čuo Božji odgovor: "Ja sam već nešto poduzeo – stvorio sam tebe."
U neizmjernoj ljubavi Bog stvara čovjeka. Oblikuje ga šapućući mu koliko ga voli, koliko u njega polaže nade, koliko dobra s njim kani učiniti, i svaki iskren čovjek nosi sa sobom taj Božji šapat u svojoj savjesti. Buni se protiv zla, negoduje gledajući sve što se protivi Božjoj slici svijeta, ne miri se s prijevarama, lažima, zgraža se nad psovkama, boli ga nepravda... Zašto unatoč tome često ostaje trom i pasivan?
Upravo ova nedjelja Kristovom opomenom: "Licemjeri!" treba nas prenuti i preusmjeriti, sportskim žargonom koji svi dobro razumijemo, iz stava komentatora u stav igrača. Papa Franjo kaže: "Ne može se evangelizirati u teoriji... Ne postoji evangelizacija 'iz naslonjača'." Kršćanin nije načitani promatrač, nego aktivni pokretač zbivanja u svijetu oko sebe. Pozvani smo biti inicijatori; jer tko je odgovoran što se događa zlo ako ne mi koji propuštamo svoje vrijeme do te mjere ispuniti dobrom da u njemu nema više prostora za zlo?
Ne trebamo se zavaravati, nitko od nas ne može spasiti svijet, dokinuti ratove, nahraniti gladne, ali svatko može učiniti nešto više od komentiranja i kritiziranja. Svatko od nas može preuzeti odgovornost Božjega suradnika u borbi za bolji, ljepši i pravedniji svijet. No moramo biti jasni. Na kojem se terenu vodi ta borba? To otvoreno govori Gospodin u evanđeoskom ulomku 8. nedjelje kroz godinu: "Može li slijepac slijepca voditi? (...) Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu."
Ta borba započinje na terenu vlastitoga života. Svi bismo mijenjali u drugima ono što nama smeta, a nitko se ne bi naluknuo u svoj život da vidi što u njemu drugima smeta, što se protivi Božjem planu, kojim grijehom on razara zajedništvo s Bogom i bližnjima. Neka nam, dragi čitatelji, bude na srcu to pitanje što ja moram promijeniti da ne budem naporan, da ne idem ljudima na živce, da ih ne gnjavim, da svojom tvrdoglavošću ne padam u grijeh koji sablažnjava, da ne otežavam drugima njihove križeve, nego da posredujem svojim riječima i djelima onaj Božji radostan šapat ljubavi.
Nije to teško, samo ako prestanemo biti kršćani na papiru, papirnati ljudi koji sve u teoriji kuže, i postanemo živa Crkva. Crkva koja svjedoči da Isus nije papirnati lik, nego živi Bog koji je stvorio, osposobio i poslao svakoga od nas da s njime svijet ispunimo dobrom te u njegovu zagrljaju mirno dočekamo kraj bitke i zaliječimo rane. Vlč. Ivica Cujzek
