Čitava liturgijska godina nas različitim slavljima na određeni nas način potiče da razmišljamo o Božjem govoru nama, ali i našem govoru Bogu. Tako nas liturgija ove nedjelje poziva, po uzoru na Oca nebeskog, na dublje vrednovanje naše ljudske riječi našoj braći i sestrama. Potiče nas na unutarnju dobrotu srca kako bi naš govor bližnjemu o njemu samome i o nama bio sadržajniji, kvalitetniji, što sličniji Božjem govoru. Ne smijemo si dozvoliti da istim jezikom jednom blagoslivljamo i hvalimo Boga, a drugi put proklinjemo ljude – jer oni su stvoreni na sliku Božju.
Znamo da su međusobni razgovor i dogovaranje bitni za (su)život ljudi. Čini mi se da je taj konkretni susret, kontakt među ljudima više značio i bio cijenjen prije današnjih modernih sredstava komunikacije „na daljinu“. Ljudi su bili iskreniji u direktnom kontaktu. Svjedoci smo koliko se danas nepromišljenim pisanjem po raznim portalima i društvenim mrežama zadire u privatnost osoba, koliko se vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Važno je znati na čiju riječ se čovjek može s povjerenjem oslanjati, u kome će naći podršku i pomoć.
Trebamo dobro promisliti i pročistiti svoje misli i riječi kako bi naš govor bližnjemu bio poticaj, poziv na suradnju, zahvala ili bratska opomena. Trebamo se truditi da naše riječi otkrivaju osjećaje poštovanja i povjerenja, da svojim govorom iznosimo svoj stav iza kojega smo spremni stati i zauzimati se. Govor je zapravo ogledalo naše osobnosti, treba biti iz srca – stoga se trebamo pitati što bližnji mogu vidjeti u tom ogledalu. Nadajmo se da se ne vide licemjerje, podmuklost, laž.
Isus opominje voditelje vjerskih zajednica da trebaju dobro otvoriti oči kako bi u promjenjivim povijesnim prilikama razaznali volju Božju za sebe i za povjerenu im zajednicu. U suprotnom, izlažu se opasnosti da padnu u jamu ne samo oni osobno nego i oni koji su povjereni njihovu vodstvu. Sve nas pak poučava da ne postupamo nedosljedno zlorabeći bratsku opomenu i brigu za druge te ne vidimo vlastitih grijeha. Ako Bog ne osuđuje nas, iako imamo "brvna" u moralnim očima, ne smijemo ni mi osuđivati bližnje koji imaju u očima samo trun. Dužni smo donositi dobre plodove, a svoju dobrotu i krepost ne dokazujemo riječima nego djelima.
Isusu ljudi nisu mogli glumiti dobrotu i poštenje. Čitao im je nutrinu otkrivajući umišljene svece i potencijalne obraćenike. Ovdje zove na iskrenost i dobrotu u ljudskom međusobnom obraćanju. Kao što Bogu ne možemo sebe uljepšati, tako nastojmo ne uljepšavati sebe jedni pred drugima. Dok je starozavjetni mudrac upozoravao na oprez pred slatkorječivim govorom nepoznatih ljudi, Isus zove na iskrenost prema svima.
Kod svake mise priznajemo Bogu i prisutnoj braći i sestrama da smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Pitaajmo se kako govorimo i kako šutimo u odnosima s ljudima među kojima živimo? Znademo li šutjeti kad je riječ suvišna ili govoriti kad je šutnja grešna? Prosuđujemo li ljude po riječima? Glumimo li dobrotu umiljatim govorom? Zahvaljujmo Bogu za dar govora kojim se sporazumijevamo jedni s drugima. Molimo da taj dar iskreno i odgovorno primjenjujemo u svakodnevnom komuniciranju s braćom i sestrama.
