Prva nedjelja u veljači donosi Isusov govor o blaženstvima koji razmatramo u kontekstu Dana života kojim nas Crkva potiče na promicanje kulture života, tj. poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Iz blaženstava iščitavamo Božji poziv da okrenemo lice prema njemu i u njegovu svjetlu zapazimo prave vrijednosti oko sebe i u sebi.
Pjesnik Dobriša Cesarić zapisao je stihove o oblaku koji se žario na nebu, "al oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari. I svak je išo svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom, a on – krvareći ljepotu – svojim nebom." I danas ponad svih ljudskih tjeskoba, problema i muka, ponad sveg blata koje bacaju jedni po drugima i samosažalnih suza koje im zamagljuju poglede, On "krvari" ljepotu, onu koja je zapisana u Svetom pismu. Ljepotu smisla, ljepotu nade, ljepotu ljubavi, vjernosti, poštovanja i pouzdanja, ljepotu življenja, pa i trpljenja kada je potrebno.
Ali tako često ljudske oči zagledane su u neke primamljive "zemne stvari". Dakako da one imaju svoje čari, ali kratkoročna je njihova ljepota jer te stvari izbjegavaju ono ključno – žrtvu koja svemu daje neprolaznu ljepotu.
U čemu je najveća ljepota Svetog pisma? Nedvojbeno je to križ Isusa Krista, njegova žrtva koja je dokaz beskrajne ljubavi i njegov pogled koji se zaustavlja na siromašnima duhom, krotkima, pravednima, čistima, progonjenima... Nisu to baš sve očima privlačne "zemne stvari", ali su stvari koje nas čine sličnima Kristu.
Nije mu sličan netko tko odbija križ, tko za svaku sitnicu jauče kao da je smak svijeta i ne želi vidjeti s kolikom ga milošću Bog dariva. Nije mu nalik netko tko odustaje od sebe i bližnjih čim se prva napast pojavi i život zaprijeti težim putem.
Teži put, udarci, nevolje s kojima se suočavamo nisu Božje kazne, nego možda njegovi pokušaji da nas osnaži, pokaže nam da mi to možemo, da je to za nas dobar put. Da, ponekad smo umorni i svega nam je dosta, ali baš je tada prilika da dokažemo čemu težimo.
Želim li ići putem suobličenja s Isusom koji "krvari ljepotu" ili "za vlašću, zlatom i hljebom", što mi daje trenutnu ugodu i zadovoljstvo? Težim li na kraju čuti kompliment od Boga ili od onoga kome lice okrećem kad Bogu leđa okrenem, koji mi upire pogled u kulturu smrti, očaja, žalosti, zavisti i sebičnosti, nezahvalnosti, koji me uvjerava da se lakšim putem može nekamo doći. Može, u neuspjeh, u grijeh, u duhovnu lijenost, daleko od Boga, u propast.
Moramo biti svjesni da nekome okrećemo lice kada Bogu okrećemo leđa. Ali znajmo da Bog nikada, pa ni onda kada mi zakažemo i pobjegnemo u tamu, svoje lice od nas ne okreće, zato glave gore, prihvatimo dar života i dar služenja, radosnog, i hrabro s Gospodinom koji zna što radi! Vlč. Ivica Cujzek
