Duh Božje riječi ponovo nas vodi na trag kraljice svih vrlina – poniznosti – bez čijega svjetla ništa ne uspijeva. U Evanđelju Isus promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i objašnjava da to nije mudro jer "svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen". Organizatoru objeda savjetuje neka ne poziva one koji mu mogu uzvratiti, nego siromahe, slabe, neznatne, zanemarene, ne samo jer su oni Bogu mili sustolnici, nego jer je to pravedno.
Promatrajmo i mi s Isusom svoju okolinu. Nedavno sam slučajno čuo razgovor kad je jedna gospođa došla tužiti neke strance koji su si u vrećice, "pune do vrha", nabrali povrće na vrtu vlasnice koja je mirno sa smiješkom na to odgovorila: "Fala Bogu kaj su si imali kaj uzeti, sigurno su bili gladni."
Prije 40 godina dječji rođendani slavili su se skromnije, no slavili su se, kako je tko mogao. Dvije sestre nisu nikada slavile, bile su jako siromašne i nikoga nisu mogle ni smjele pozvati u kuću, zato nitko nije pozivao njih na rođendane. Nitko osim jedne djevojčice u selu. Nakon više od 30 godina pripovijeda mi jedna od sestara o toj djevojčici koja joj je pozivom na rođendan darovala najljepše trenutke života.
Jedan svećenik predvidio je vrlo neugodnu situaciju u kojoj se našao njegov kolega jer trebalo je hitno platiti popravak orgulja, a novaca nije bilo. Možda je okolnosti znao, možda ne, ali nije ništa pitao. Pojavio se na vratima župnog ureda i dao mu svoj novac rekavši: "Vratit ćeš ako budeš mogao."
Bio sam na ručku u jednoj obitelji. Gospođa se stvarno jako potrudila, no desert je zagorio. Vidno postiđena, svejedno je poslužila kekse koji crni nisu bili od čokolade, a njezin je suprug bez prigovora pojeo dva kao da je sve u najboljem redu uz komentar: "Baš mi je pasalo." Dakako da nije, pojeo sam i ja jedan! Ali te njegove riječi dale su mu dobar tek.
Znam da su, čitajući o ovim Božjim prijateljima kojih sam se prvih sjetio, a još ih je nebrojeno oko nas, samo što oni svoju dobrotu ne razglašuju, i vama pred očima zablistale slike vaših bližnjih koji nam rasvjetljuju prolaženje ovim svijetom. O njima treba govoriti, njih "pomaknuti naviše", o njima pisati, a ne zagorčavati vrijeme oholim primjerima i tuđim manama.
Lijepa riječ o bratu ili sestri umjesto ružne isto spada u Isusov popis djela koji bismo mogli nasloviti: Svaka ti čast. Borimo se upisati na taj popis poniznosti koji je jedina sigurnost jer dok kažeš keks, sve se u životu može okrenuti. Dok kažeš keks, "zagori" pod nogama, ruše se uzvišena postolja, a ostaju čvrsto ona koja s Bogom u duhu poniznog i radosnog služenja grade ljudi koji, unatoč nemalim žrtvama, tiho i srdačno svima oko sebe pružaju dobar – i tȇk i život. Vlč. Ivica Cujzek
