Iz prispodobe o sijaču koju je Isus sam protumačio, vrijedi istaknuti riječ koja se pojavljuje i u prispodobi i u njegovu tumačenju. Riječ "davati" postaje ključ za razumijevanje Božje logike i poziva. Javlja se u prispodobi vezano za zrnje koje "pade na dobru zemlju i davaše plod", zatim i u objašnjenju, "to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje." I između pouke, u razgovoru s učenicima Isus veli: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga."
Upravo ta Isusova riječ otkriva temeljnu istinu: sve što imamo, možemo i znamo nije ponajprije rezultat naših napora, nego dar Božje ljubavi. Tko to zaboravi ili ne može prihvatiti i više se oslanja na vlastite zasluge nego na Božju milost, lako povjeruje da sve ovisi samo o njegovu trudu. Takav više nije na Sijačevu tragu, nego negdje uz put. Vidi se to po strahu da će izgubiti sve što ima kada dođu nevolje, bolesti ili nemoć.
S druge strane, čovjek koji je svjestan da je sve dobio kao milosni dar od Boga, svoje sposobnosti, svoj rad i znanje, talente, pa onda i ono još vrjednije, kao što je pažnja i poštovanje, oproštenje, sve što ima, pa i život, rado daje.
Na tom tragu mogu se shvatiti izazovne Isusove riječi: "Onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima." Kako to on misli? Tako što u njegovim očima nije bogat onaj koji sve što dobije grčevito za sebe čuva u strahu da ne izgubi, nego onaj koji rado ono što prima dijeli s drugima. U ljudskim očima taj je bogec, gubitnik, bedak ili naivčina, ali Bog gleda drugačije.
Rad nije suprotnost milosti, nego odgovor na primljenu milost, koja ne poništava ljudski trud, nego ga osmišljava. Baš je zato svatko pozvan raditi, graditi, stvarati, truditi se, donositi plodove. Ali važno je razlučiti zašto: zato da ih posjedujem ili zato da mogu njima nekome pomoći, nekoga obradovati? Tu se otkriva Božje blago, a to su oni koji otvaraju svoje uho, svoje oko, svoje srce i ruke za Božju riječ koja uvijek šalje ususret drugome.
Ne budimo sebičnjaci stavljajući vlastitu korist i interese, potrebe i želje ispred drugih. Prepoznajmo ljepotu darežljivosti koja je slika ljepote Božje. Recimo to, prigodno, u prispodobi: Darežljivost je pladanj na kojem nam se donosi Božja ljubav. Čovjek koji rado daje plodove koje je primio postaje Božji poslužavnik. Ne nosi sebe kao izvor dobra, nego ono što je od Boga primio.
I to nije bilo kakav poslužavnik! Nego onaj na čijem se dnu, kad sve podijeli, kad se "isprazni", tamo gdje bi čovjek očekivao prazninu, nalazi najveće bogatstvo: na njemu se kao u ogledalu zrcali ljepota Božjega lica – najočitije objavljena u daru svete euharistije. Vlč. Ivica Cujzek
