Prošlih tjedana razmišljali smo o vrijednostima koje su od velike koristi na putu za Kristom, kao što su jednostavnost, strpljivost, skromnost i velikodušnost, a danas želimo skrenuti pozornost na osobinu koja im je najveća zapreka. Izvrsno ju skicira ova pričica.
Bila jednom jedna točka. Malena, slična mnogima oko sebe, ali nije bila zadovoljna time. Htjela je biti veća, važnija od svih pa se počela silno napuhavati. Rasla je i rasla, sve više uvjerena u vlastitu veličinu. Napuhavala se tako dugo dok na kraju nije postala – jedna velika nula.
Sebičnost je najveći neprijatelj, ne samo osobnog zadovoljstva, nego i mira u zajednici. Čovjek koji se nadima misleći da mora i može riješiti sve probleme svijeta guši dobro i lijepo oko sebe i na kraju uguši sve što ga je radovalo. Sebičnost je oblik ropstva kojemu su okovi samoća, a lanci suze. Pustinjskim ocima pripisuje se izreka: "Biti žalostan to znači uvijek misliti na sebe", a to je polje na kojem rado sije neprijatelj ljudskih duša, koji se isto jako napuhava, i privlačnom pobožnošću i pametnim riječima i umilnim obećanjima. Ali na kraju od silnog napuhavanja nastane veliko ništa.
U suprotnom, što se događa od poniznosti? Događa se prostor za Božje djelovanje. O tome nam govori Isusovo čudo opisano u Evanđelju 18. nedjelje kroz godinu. Učenici su priznali da nemaju ništa osim 5 kruhova i 2 ribe, što ni izdaleka nije dovoljno. A Isus je s tim ništa računao. Oni nisu mogli, ali on je mogao i pretvorio je to njihovo siromaštvo koje su mu predali u više nego dovoljno, u sve što je potrebno. Bog tako, umnažajući kruhove, uzdiže i ljudsku jednostavnost, skromnost, poniznost, dobrotu, a ne ljudsku uznositost i savršenost, nepogrešivost i nedodirljivost.
U našem kajkavskom podneblju postoji poslovica koja svakoga spušta s trona i suočava s istinom o veličinama jer veli: "Bez jednoga i meša prejde." Želim li ja to? Da meša – slavlje, život, spas – prođe bez mene? Želim li da moj prijatelj ode bez pozdrava? Da moj susjed spusti pogled kad me vidi? Da moja obitelj ostane uskraćena za svjetlo koje ja ne donosim kad donosim strah? I da na moj dom padne tama dok mene nema, jer sam uvrijeđen – zaokupljen svojim egom? Čitamo u istom izvještaju da je i Isus otišao u osamu jer je bio povrijeđen, ali sažalio se i pomogao ljudima koji su ga tražili.
Što je mjerilo koliko je netko velik? Slava? Broj pratitelja? Uvaženost? Titule? Ili ipak nešto što od Oca nebeskoga baštinimo kao njegova djeca: Ljubav. A ljubav ne vidi veće, bogatije, inteligentnije, popularnije, zdravije, jače, one oko kojih se svijet okreće jer su puni sebe. Ljubav vidi one točkice koje, unatoč svim teškoćama, vjerno žive to što jesu. Vlč. Ivica Cujzek
