Roditeljska skrb uključuje određene odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, a sve s ciljem da se zaštite i promiču djetetova osobna tako i imovinska prava, ali i općenita dobrobit. Iako većina roditelja želi najbolje za svoju djecu te u skladu s navedenim i postupa, odnosno vodi računa o tome da se djetetova prava u najvećoj mogućnoj mjeri poštuju i ostvaruju, postoje i oni roditelji koji svoje roditeljske dužnosti u potpunosti zanemaruju.
Zasigurno iz svoje okoline znate za slučajeve u kojima djeca gotovo i ne viđaju jednog ili oba roditelja, roditelj koji ne živi s djetetom na plaća alimentaciju ili pak znate i za primjere obiteljskog nasilja prema djeci. Iako roditelj ima dužnost brinuti o zdravlju, razvoju, njezi, zaštiti, odgoju, obrazovanju djeteta, odlučivati o mjestu djetetova stanovanja, upravljati imovinom djeteta u djetetovom najboljem interesu, mnogi roditelji iz različitih razloga ne postupaju sukladno svojim zakonskim, ali i prvenstveno moralnim obvezama.
U pravilu, oba roditelja zajednički ostvaruju roditeljsku skrb i zajednički donose sve odluke o bitnim djetetovim pravima, ravnopravno i u skladu s postignutim sporazumom. Ako su roditelji razvedeni, situacija je nešto složenija jer u tom slučaju roditelji najčešće ne žive zajedno i vrlo često imaju oprečna mišljenja oko toga što je za djetetovu dobrobit.
Prilikom razvoda braka roditelje se potiče da postignu sporazum o ostvarivanju roditeljske skrbi nad zajedničkom maloljetnom djecom, odnosno da sklope Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Tim planom roditelji bi trebali predvidjeti s kojim će roditeljem dijete stanovati, kako će se ostvarivati osobni odnosi s drugim roditeljem i koliki iznos uzdržavanja je dužan plaćati drugi roditelj koji s djetetom ne živi. Ukoliko roditelji ne postignu sporazum glede navedenih pitanja, odluku će o navedenom donijeti sud, ali u pravilu oba roditelja i dalje imaju zajedničko skrbništvo, neovisno o tome s kojim roditeljem dijete živi.
Ali u sudskom se postupku može zatražiti da se jedan od roditelja u potpunosti ili djelomično ograniči u ostvarivanju roditeljske skrbi, odnosno da drugi roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb. Takvu odluku može donijeti isključivo sud i to samo ako je takva odluka u skladu s dobrobiti djeteta. Tada jedan roditelj i to taj kojem je sudskom odlukom dopušteno da samostalno ostvaruje roditeljsku skrb, može bez pristanka ili suglasnosti drugog roditelja promijeniti prebivalište ili boravište djeteta, promijeniti djetetovo osobno ime ili vjersku pripadnost.
U određenoj mjeri su roditelji samostalni pri donošenju odluka u vezi s djetetom, neovisno o tome ostvaruju li roditeljsku skrb zajednički ili samostalno, pa tako svakodnevne odluke u vezi s djetetom za vrijeme kada je dijete kod jednog od njih imaju pravo donijeti samostalno, a drugi roditelj je takvu samostalnost dužan poštivati, kao i roditeljski autoritet koji time stvara roditelj.
Ako pak je riječ o nekoj hitnoj situaciji, kada djetetu prijeti nekakva opasnost, svaki roditelj ima pravo bez suglasnosti drugog roditelja donijeti odluku da se poduzmu nužne radnje u skladu s najboljim interesom djeteta, ali je ponovno dužan o tome obavijestiti drugog roditelja što je brže moguće, a to pravo ima i svaka druga osoba koja stanuje s djetetom ili osoba kojoj je dijete povjereno na odgoj i obrazovanje ako se takva opasnost desi u vremenu boravka djeteta u takvoj ustanovi.
Iako većina roditelja ne može niti zamisliti da samostalno, bez konzultacije s drugim roditeljem, donosi odluke o zajedničkom djetetu, upravo je kod razvoda braka, situacija u kojima su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, sukob oko ostvarivanja roditeljske skrbi vrlo često predmet sudskog spora te dogovorno i sporazumno odlučivanje o djetetovim pravima zamijene bijes, svađa, inat, bitka oko podjele bračne stečevine, a što sve u konačnosti najviše štete nanosi maloljetnoj djeci.
