Ovih dana na širem ivanečkom području može se čuti huškanje berača iz vinograda kao znak da je berba grožđa završena. Uglavnom se beru sorte poput graševine, rajnskog rizlinga, muškata ili sauvignona. No, kao što je Krk poznat po žlahtini, Pelješac po plavcu ili Istra po teranu, tako je i Hrvatsko zagorje poznato po noji, poznatoj još pod nazivom tudum, meljok, jebežljivec, norjakisaj, direktor.
Nešto više o spomenutoj autohtonoj sorti doznali smo kroz razgovor sa gospodinom Ivanom Lončarom, predsjednikom Udruge voćara i vinogradara „Skrajski pajdaši“ Salinovec t egospodinom Krešimirom Friščićem, zamjenikom predsjednice Društva prijatelja narodnih običaja „Maska“ Ivanec i zamjenikom predsjednika Udruge vinara i vinogradara „Peharček“ Ivanec.
Žuta i zelena noja autohtone su sorte vinove loze koje polako nestaju iz vinograda, ali ne i iz sjećanja vinogradara koji znaju cijeniti njezinu posebnost. Za razliku od većine suvremenih sorti koje se cijepe (plemka na podlogu), noja se razmnožava tradicionalno – direktnim zakopavanjem šiba s nekoliko pupova u zemlju ili zakopavanjem u tzv. trap (privremeno mjesto do presađivanja presadnice). Proces zakorjenjivanja traje do dvije godine.Uspijeva na svim vrstama tla (iako joj nešto više odgovara glinovito tlo), a nema ni posebnih zahtjeva vezanih uz klimu. Poznata je po svojoj iznimnoj otpornosti na bolesti. U prošlosti nije zahtijevala nikakve tretmane, a danas se tretira eventualno jednom do dvaputa godišnje, i to uglavnom zbog pojave bolesti žutice koja pogađa i druge sorte. Zahtjeva više pažnje i njege u odnosu na ostale sorte jer nema vitica kojima bi se hvatala za žicu, stoga je potrebno kontinuirano tijekom cijelog razdoblja rasta šiba vezati grane, što iziskuje znatnu količinu vremena za vinogradare.
Noja je poznata po svom posebnom mirisu i punijem okusu u odnosu na ostale sorte. Zbog toga je vino od noje teže pitko, s nešto višim udjelom metanola, zbog čega su ga ljudi nekada znali razrjeđivati s vodom i dodavati šećer. Ipak, taj osebujan karakter daje vinu autentičnost koju mnogi prepoznaju i cijene. Prinos po trsu jednak je ili čak i viši od ostalih sorti vinove loze (posebice ako se dobro prihranjuje), no od grožđa noje dobiva se znatno manji udio tekućine – svega oko 50%, u odnosu na oko70-80% ukupne težine grožđa cijepljenih sorti. Osim toga, grožđe se ne može prešati odmah, već mora odstajati barem jedan dan (iako danas primjenom suvremenih metoda i sredstava u proizvodnji vina više ni to nije nužno).
Osim za vino, noja se koristila i za proizvodnju rakije, a prema pričanju lokalnih vinogradara posebno je dobro kuhano vino od noje – štoviše, mnogi ga smatraju zbog specifičnog okusa boljim čak i od kuhanih vina poznatih sorti. Također, u prošlosti se vjerovalo da noja ima afrodizijačka svojstva, što je dodatno doprinosilo njezinoj popularnosti u seoskim domaćinstvima.
Danas je potražnja za nojom slaba, ali još uvijek postoje entuzijasti koji ju uzgajaju i prepoznaju njezinu vrijednost. Iako rijetka na tržištu jer je proizvođači uzgajaju uglavnom za vlastite potrebe, ova sorta i dalje ima svoje mjesto u vinogradima onih koji cijene tradiciju, otpornost i specifičan okus.
STARINSKA BERBA GROŽĐA
Tradiciju u ivanečkom kraju svake godine obilježavaju Skrajski pajdaši, poznata Udruga voćara i vinogradara iz Salinovca. Održavanjem starinske berbe grožđa redovito uprizore tradicionalnu berbu grožđa, ali i cijeli proces prerade grožđa na tradicionalan način uz podršku KUD-a Salinovec. Ove godine berba grožđa bit će 20.9. kod braće Lepoglavec, Zvonimira i Ivana, na adresi Salinovec 148, s početkom u 13,00 sati. Pozvani i dobrodošli su svi ljudi dobre ćudi i vesele naravi, željni dobrog provoda i još bolje kapljice!
