Gotovo svakodnevno mediji su puni članaka koji iznose informacije iz kaznenog postupka u njegovim početnim fazama kada se još prikupljaju dokazi je li neko kazneno djelo uopće počinjeno ili ne, na koji način, tko je počinitelj i sl.
Takav postupak naziva se prethodnim postupkom i nije javan, nego će isti eventualno postati javan kada se okrivljenika izvede na javnu raspravu pred nadležni sud. U tim fazama postupka najvažniju ulogu imaju državni odvjetnici i policija, a javnost tim radnjama nema pravo biti prisutna kako bi se sudionici, ali i sadržaj kaznenog postupka zaštitili od javnosti, da bi se poštovalo načelo okrivljenikove nedužnosti i njegovo pravo na privatnost, ali i pravo na privatnost ostalih sudionika postupka, primjerice svjedoka.
S druge strane građani smatraju da imaju pravo biti upoznati sa onim što se događa u njihovom okruženju, osobito kada je riječ o teškim kaznenim djelima ili kada su počinitelji tih kaznenih djela poznate, javne osobe.
Sloboda medijskog djelovanja i izvještavanja, pravo javnosti da bude informirana o onome što je javni interes, sloboda izražavanja prava su koja su nedvojbeno zajamčena pravnim propisima, ali s druge strane, teško provediva u prethodnoj fazi kaznenog postupka.
Problem se javlja iz razloga što informacije koje dospiju u medije u tim ranim fazama kaznenog postupka često nisu potpune, objektivne i provjerene, pa takve informacije često preuranjeno stvaraju mišljenje javnosti o krivnji osobe, odnosno znatno prije nego joj je krivnja dokazana u zakonom propisanom postupku.
Naravno da postoje i brojni svijetli primjeri u kojem istraživački novinari u suradnji sa čitateljima zapravo olakšaju provođenje kaznenog postupka, pribavu kvalitetnih informacija, pomognu u pronalasku očevidaca kaznenog djela. U svakom slučaju, ključno je pitanje kako su mediji došli do tih informacija u fazama postupka koje su zakonom previđene kao tajne.
Evidentno je da su informacije prikupljene od nekog od sudionika kaznenog postupka što znači da je ta osoba povrijedila svoju dužnost čuvanja tajnosti svih podataka i informacija prikupljenih tijekom prethodne faze kaznenog postupka, a pritom ne može ni na koji način biti sankcionirana.
Policijski službenici, državni odvjetnici i suci koji rade na određenim predmetima imaju veliku moć da prema vlastitoj slobodnoj ocjenu plasiraju u javnost dijelove spisa ili samo pojedine dokazne materijale koji se možda niti neće primjenjivati u kaznenom postupku ako se kasnije pokaže da isti uopće nisu relevantni za donošenje odluke u kaznenom postupku, a možda osoba nikada neće niti biti optužena, a kamoli osuđena za kazneno djelo.
U znatno nezavidnijoj poziciji nalaze se javne osobe, političari, općenito medijski eksponirane osobe za koje kao da ne vrijede prava na zaštitu privatnosti. Snimke tajnih razgovora slušamo u središnjem dnevniku, a privatnu sms komunikaciju do koje se došlo pretragom mobitela čitamo po portalima, a kasnije se čudimo kada pročitamo u medijima da je došlo do povrede ustavnih prava okrivljenika u kaznenom postupku.
Morao bi postojati balans između interesa zaštite postupka i u njega uključenih osoba s jedne strane i interesa javnosti da bude informirana i da zna zašto se vodi kazneni postupak s druge strane. Nedvojbeno je potrebno da javnost zna da se vodi prethodni kazneni postupak, koja se kaznena djela osumnjičeniku stavljaju na teret, kao i koje se dokazne radnje provode, ali nikako nije u interesu da javnost zna na koji način se branio osumnjičenik, što su rekli svjedoci tijekom prethodnog postupka i sl.
U takvim slučajevima javnost može vrlo negativno djelovati na sudionike postupka, utjecati na to da promjene iskaz, izvrgavati ih pritiscima što će u konačnosti dovesti do neučinkovitosti kaznenog postupka.
