Nakon brojnih obilazaka, konačno je okončana obnova i opremanje dvorca Opeka, čemu je svjedočio i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, uz varaždinskog župana Anđelka Strička i druge uzvanike. Taj, donedavno oronuli dvorac u Marčanu, kojem je prijetio potpun nestanak zbog pljačke i nebrige, postaje sada sjedište modernog Regionalnog centra kompetentnosti u poljoprivredi, i to zahvaljujući lokalnoj inicijativi i potpori središnje vlasti, suradnji koja je na sjeveru rijetko kad donijela tako dobar rezultat, iako je bilo i boljih prilika i povoda.
Varaždin je, primjerice, kolijevka hrvatskog računalstva, ali o tome gotovo ni traga ni glasa. A nakon skore revitalizacije arboretuma, odnosno povijesnog perivoja koji okružuje Opeku, ovaj jedinstveni kompleks mogao bi postati ne samo važna obrazovna, već i kulturna te posebice turistička destinacija Varaždinske županije pa i šire. Naravno, ne samo zbog svega što se sada vidi u Općini Vinica i još bi se trebalo vidjeti, nego i povijesti.
Naime, nakon što su dvorac izgradili Keglevići u XVII. st., promijenio je nekoliko vlasnika da bi došao u posjed grofa Marka Bombellesa st., čija je obitelj bila njegov zadnji vlasnik. I ne samo to. Bombellesi su prvi počeli s uzgojem fazana u nas i s organiziranim lovom pa su im česti gosti bili velikaši Austro Ugarske, među kojima i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, a lovni turizam održao se do današnjih dana. Marko Bombelles ml. bio je vlasnik prvog automobila u nas, priznati šumar, trgovac vinima, proizvođač pjenušca i još puno toga.
Pad obitelji počeo je kad su njegovog sina Josipa, unuka grofa Marka st., ubile ustaške vlasti, a nakon rata partizanska vlast iselila preostale članove iz dvorca pa je 1954. i posljednji Bombelles, Joseph, napustio Hrvatsku te otišao u Njemačku pa zatim u SAD gdje je radio kao sveučilišni profesor.
Nisu samo Bombellesi otišli. Učinili su to broji drugi, vrijedni i uspješni, koji se nisu mogli pomiriti s novom vlašću i novim društvenim ustrojem. Ili obrnuto. A kako se i bi, kada smo na ovim prostorima imali povijesni diskontinuitet, okončan ratom, nakon kojeg se opet vraćaju vrijednosti koje su se desetljećima zatomljivale ili pokušavale istisnuti.
Upravo zbog sudbine zadnjih vlasnika Opeke, obnovljeni i od konačne propasti spašeni dvorac – kojeg je prvi pokušavao spasiti i pok. prof. Marijan Cingula - nije danas samo lijepa građevina koja otvara novu perspektivu tom kraju, već i simbol novog duha i vjere da je moguće vratiti ono najvrjednije, a što su neki htjeli uništiti: veze s našom poviješću i nama samima. A hoće li veze sa zapadom ojačati ili ćemo opet otići prema istoku, ovisi o nama, odnosno kako ćemo znati odgovoriti na izazove i iskoristiti prilike koje nam se pružaju.
