Javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava za obnovljive izvore energije u kućama na području Varaždinske županije trajao je (pre)kratko: broj prijava u roku od oko 24 sata prešao je vrijednost od 100.000 eura predviđenih za tu namjenu.
O velikom interesu za obnovljive izvore energije nije se, međutim, ni približno toliko izvještavalo koliko o rasprodanim ulaznicama za koncerte Marka Perkovića Thompsona, među kojima su i dva u Varaždinu. Kao da njemu treba reklama. Međutim, još više medijske pozornosti dobio je skup nazvan “Znanstveni pristup istraživanja žrtava Jasenovca”, koji su priredili DOMiNO i Hrvatski suverenisti u prostorima Hrvatskog sabora. To je izazvalo zgražanje u SDP-u, ali i šire. I to ne samo zbog skandaloznih tvrdnji pojedinih sudionika okruglog stola, već i samo činjenice da se danas uopće raspravlja o stvarnom broju stradalih na tom stratištu, vječnoj sramoti tadašnje vlasti.
Iako se tvrdi da živimo u novom i zastrašujućem dobu “post-istine”, povjesničar Yuval Harari veli da već letimičan pogled na povijest otkriva da propaganda i dezinformacije nisu ništa novo te da su ljudi oduvijek živjeli u dobu “post istine”. Povijest je prerijetko istina, a prečesto ono što odgovara većini u društvu pod utjecajem vlasti. Primjera za to je previše, a broj žrtava u Jasenovcu je jedan od njih.
Da bi druga Jugoslavija dobila što veću ratnu odštetu, njezin doživotni predsjednik Josip Broz Tito iznio je podatak o 1.706.000 žrtava!? Ta laž dugo je, naravno, bila zakon, ali ne za sve. Na manipulacije s brojem žrtava još je 60-ih godina upozorio dr. Vaso Bogdanov, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rekavši da se to radi zlonamjerno, klevetnički, šovinistički, a da se pokaže kako su svi Hrvati - ustaše.
Da se jasenovačke žrtve koriste za antihrvatstvo, tvrdio je i Miroslav Krleža, koji se upravo zbog napuhivanja broja žrtava 1964. prestao susretati s Dobricom Ćosićem, kojem je bila prihvatljiva brojka od 700.000 stradalih. Ili barem pola milijuna. Autor izjave “srpski narod je dobijao u ratu, a gubio u miru”, nakon nesuglasica u Savezu komunista Srbije, postaje član Srpskе akademijе znanosti i umjetnosti, koja 1986. godine izdaje Memorandum, koji je bio teorijska podloga srbijanskim teritorijalnim pretenzijama, koje su dovele do rata pogonjenog na mržnji prema drugima.
Ako je tako bilo, a bilo je, nije li onda zapravo poželjno raspraviti i utvrditi broj žrtava u Jasenovcu, otklanjajući sve sumnje koje bacaju, primjerice, ista imena stradalih tu i u njemačkim logorima? Uostalom, brojka ma kakva bila, neće i ne može umanjiti rasistički karakter NDH, koji se prije svega ogleda u tadašnjim zakonima.
