Zoran Milanović i Yuval Noah Harari osvrnuli su se prošli tjedan na događanja i izazove pred nama, predsjednik RH u Varaždinu, a izraelski povjesničar u Zagrebu, kojeg je posjetio zahvaljujući agenciji imc i, naravno, sponzorima, među kojima su bili JANAF i Burai.
Dok je Harari govorio o globalnim zbivanjima i izazovima, posebice umjetnoj inteligenciji, Milanović se usredotočio na RH i svrhu djelovanja dužnosnika, koju vidi u stvaranju otporne države s uravnoteženom potrošnjom i prihodima na koje treba paziti, osobito u vrijeme kada zapad trpi zbog Kine. I tu se nema što dodati.
I jedan i drugi, međutim, dotaknuli su se i najvećeg izazova miru danas - (ne)prilika u Ukrajini. Nažalost, ne na isti način. Milanović, nakon što se prisjetio sastanka iz 2013. na kojem je bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju i suradnji između EU i Ukrajine, ustvrdio je da u EU nisu htjeli vidjeti velike razlike u toj zemlji, čiji je dio gledao na zapad, a dio prema Rusiji i govorio ruski, kao i sam Janukovič u Vilniusu, što po njemu znači da ukrajinski narod još nije to u političkom smislu, dok je hrvatski već stotinjak godina.
Harari, nasuprot tome, ratna razaranja u Ukrajini vidi posljedicom ruske imperijalističke politike koju valja zaustaviti. No, to nije sve. Budući da lošom smatra dobar dio vanjske politike EU, ne samo u odnosu na Ukrajinu, Milanović naglašava potrebu vođenja vlastite vanjske politike.
- Trebamo li kao hipnotizirani miševi slijediti Berlin i Bruxelles? Ili napraviti distancu, kao što je govorio Maček: kad se veliki tuku, mali idu pod stol. To je odlična startna osnova za razmišljanje. Jer, kad se veliki tuku, mali ne idu pod stol, već se maknu od stola pod koji idu pijanci i kukavice. Treba se odmaknuti, ustvrdio je Milanović.
Iako na prvi pogled zvuči sjajno, držanje po strani u prijelomnim događanjima rijetko kada se pokazalo dobrim, ukoliko su ti pred nosom. Kad umjereni odu po stolu ili stanu sa strane, onda kolo vode ekstremi, bilo desni ili lijevi. Upravo to se dogodilo Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata, odnosno kasnije. To se mora pamtiti.
Naravno, sukobe treba izbjegavati, ali zaroto ne čini RH? Međutim, čak i da nismo u EU, ne bi smjeli mirno gledati na rusko ili bilo čije otimanje tuđe zemlje jer ne samo da smo bili žrtva imperijalističkih težnji sa istoka, već to sve vodi u prošlost.
A kao dio EU, pitanje je možemo li uopće i da hoćemo raditi po svojem te, primjerice, trgovati s Rusijom. Viktor Orban i njemu slični su to, doduše, dosada uspijevali, ali čini se da tome dolazi kraj jer nije logično računati na novac iz fondova EU, a prema Moskvi se ponašati suprotno stavovima Bruxellesa. Uostalom, tko ne vidi što nam treba biti prioritet, neka pogleda vanjskotrgovinsku razmjenu.
