Sa suprugom sam strpljivo stajao ispred Dječjeg vrtića na Banfici čekajući da dođem na red za glasovanje na nedavno provedenim lokalnim izborima. Ispred mene stajao je, leđima okrenut, korpulentan i markantan muškarac s dugom sijedom kosom i bradom.
Odmah sam ga prepoznao. Tko ne bi prepoznao varaždinsku kulturnu i slikarsku ikonu Živka Toplaka? Izgledom mi je djelovao kao buntovni roker, koji se na trenutak primirio da ispuni građansku dužnost, zaokruži osobu i listu za koju vjeruje da će njegovoj kulturi omogućiti više poštovanja i izložbi.
Živko Toplak ( foto: Milorad Krunić)
Živka Toplaka-Iku poznajem još iz 70-tih, a na zidu u dnevnom boravku mi već dugi niz godina visi njegov živopisni akvarel s Dravskim motivom. Toplak je u magični svijet umjetnosti uplovio u vrijeme socijalizma, kasnih 60-tih. Bilo je to vrijeme kada je kultura na velika vrata ulazila u poduzeća. Tadašnja politika favorizirala je radničko umjetničko stvaralaštvo. Amaterizam je bio dobrodošao i financijski podržan pa su mnogi talentom zaraženi radnici mogli drugima pokazati svoju nadarenost. U tom pohodu „kulture na tvornice“ mladi izučeni „šloser“ Živko Toplak pronašao je sebe. Oduševljen estetikom raznih oblika materijala koje je obrađivao na radnom mjestu u Ljevaonici i tvornici armatura, uspio se nametnuti u ambasadora kulture, aktivistu i neumornog organizatora izložbi i ostalih radničko- umjetničkih ostvarenja.
Usporedo s organizacijom kulturnih događanja u varaždinskoj Ljevaonici, Toplak je za svoju dušu počeo raditi skulpture od željeza. Njegovi radovi bili su vrlo brzo prepoznati na lokalnoj amaterskoj kulturnoj sceni. Zamijećen je i od strane likovnih kritičara. Sredinom 70-tih, na nagovor jednog od njih, Josipa Depola, prihvatio se je kista i slikanja u tehnici akvarel. Naime, likovni kritičar Depolo bio je mišljenja da je izražavanje u toj tehnici puno bliže njegovom temperamentu nego dosadašnje stvaralaštvo.
Akvarel često nazivaju najplemenitijom slikarskom tehnikom, jer ona zahtjeva poseban senzibilitet, strpljenje i koncentraciju. Toplak je vrhunski ovladao tehnikom akvarela čemu nam svjedoče njegove velike i uspješne izložbe održane u Zagrebu, Rijeci, Mariboru, Varaždinu te drugim dijelovima Hrvatske, kao i mnogobrojne nagrade. Zahvaljujući izuzetnom prihvaćanju njegovih radova u akvarelu kod stručne kritike i običnih ljudi, Toplak je postao svjestan da je pronašao tehniku kojom najlakše dospijeva do sebe i do javnosti. Izražavajući se kroz akvarel, pronašao se je u pejsažu i Dravskim ambijentima koji su ga emotivno vraćali u bezbrižno doba mladosti. Krajolici hirovite rijeke Drave i njezini sprudovi obojeni Toplakovom rukom i danas nailaze na oduševljenje ljubitelja likovne umjetnosti diljem Hrvatske.
Živko Toplak
Uz pridjevak „vrsni akvarelist“, Živka Toplaka u slikarskom miljeu krasi još jedan zanimljiv epitet - „kralj likovnih kolonija“. U svojoj bogatoj umjetničkoj slikarskoj karijeri Toplak je inicirao, organizirao i bio sudionik na stotine likovnih kolonija diljem Hrvatske i inozemstva. Toplak obožava likovne kolonije jer pružaju posebnosti kakve si slikar samo može poželjeti. Posebno ga oduševljavaju kolonije na hrvatskim otocima. Toplak je slikao na Lošinju, Pagu, Braču, Mljetu, Krku, Rabu...
Ustrajan i okretan, buntovni romantičar Toplak ostavio je snažan trag u kulturnom životu našeg grada. Godinama je bio glavni inicijator mnogobrojnih izložbi, aktivan član LUV-a i HDLU-a Varaždina. U suradnji s Gradom Varaždinom dugi je niz godina provodio uspješan projekt „Galerije izlog“ kojim su promovirani varaždinski mladi slikari amateri. Nekada je to bio izlog na uglu „Dućanske“ ulice, a do nedavno je to bio izlog bivšeg kina „Sutjeska“. Za svoj društveni i socijalni angažman na poboljšanju kulture vlastite sredine i promociju amaterskog stvaralaštva, Toplak je dobio čitav niz vrijednih priznanja.
Otvorenje izložbe u galeriji „Garestin“ 1991. godine
Toplak je pravi Varaždinec, domovine sin. Potomak je stare mesarske obrtničke obitelji Toplak, čije se prezime prvi put spominje unutar članova mesarskog ceha još u 18. stoljeću. Uz obitelj Toplak se veže, meni bivšem nogometašu, jedan značajan podatak. Na prostranom pašnjaku, u vlasništvu mesara Toplaka, koji se nalazio uz put što vodi iz Livadske ulice k „Štebihovom kupalištu˝ 1910. godine odigrana je prva nogometna utakmica u Varaždinu, između VGŠK (Varaždinski gimnazijski športski klub) i Olimpije (Karlovac).
Živkov otac Julije bio je, kao i svi njegovi preci, mesar. Sposoban i uspješan obrtnik koji je uz držanje vlastite mesnice u Gajevoj ulici mesom snabdijevao varaždinsku bolnicu, te u to vrijeme elitne restorane, poput Hotela Novak (danas Istra) i Svratišta „Janje“ (danas PBZ banka). Nakon Drugog svjetskog rata velik dio imovine obitelji je nacionaliziran, pa su Toplakovi ponovno morali krenuti od nule.
Junak moje današnje priče Živko Toplak također je svoju likovnu karijeru gradio od nule. Početno likovno obrazovanje stekao je u 1. Osnovnoj školi u Varaždinu od cijenjenog likovnog pedagoga Gašpara Bolkovića Pika. Ozbiljnije slikati počeo je uz rad, kao slikar-amater. Danas, šezdesetak godina kasnije, njegov umjetnički opus opsegom, raznovrsnošću i estetskom razinom nadmašuje dostignuća mnogih akademski obrazovanih slikara. Fascinantno, zar ne?
Živko Toplak je, u svojoj sedamdesetšestoj godini života i nadalje neumoran stvaralac. Prije nepunih mjesec dana u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada imao je svoju izložbu „Trauma uma“. Da ne bi pomislili, na temelju mog teksta, da Živko Toplak živi samo umjetnost. On uz obitelj i slikanje ima još jednu veliku ljubav. Sa suprugom Mirom velik dio svog slobodnog vremena ispunjava vođenjem brige o šezdeset golubova visokoletača.
Živko Toplak i supruga Mira
