Prije par dana prolazio sam gradskim parkom. Uživajući u hodu po maglovitoj tišini jesenjeg jutra, na trenutak sam se izgubio u sjećanjima na vrijeme koje sam proveo prolazeći kroz ovaj park na putu do moje IV. Osnovne škole. Sjetio sam se mnogobrojnih dječjih lica koja su u tom parku, poput mene, započinjala svoj život.
Prisjetio sam se divnih vremena iz djetinjstva kada su park obučen u zimsko bijelo ruho pred Novogodišnje blagdane krasile drvene figure Pirga, Snjegulice i sedam patuljaka te ostalih djeci omiljenih likova. U jednom trenu preda mnom se stvorila mala zaigrana pudlica koja me je vratila u stvarnost. Nedaleko od nje ponosno je stajala njena vlasnica, meni znana cijenjena varaždinska likovna umjetnica, Wanda Tuđa-Strahonja. Telepatija?
Nekad djeca, a danas ljudi. Iznenadni susret s Wandom pretvorio se u ugodno ćaskanje i listanje spomenara. Iako sam malo stariji od nje, između nas se može provući generacijska nit jer smo zajedno odrastali igrajući se u gradskom parku, šetajući po Korzu, zabavljajući se u Istri, Taverni Opačić, Turistu i ostalim varaždinskim kultnim mjestima. Sa sjetom smo se prisjetili prekrasnih vremena iz mladosti kada smo se mi svi mladi poznavali i bili jedna velika obitelj. Wanda i ja se poznajemo dugi niz godina iako smo pripadali različitim svjetovima - Wanda svijetu umjetnosti, a ja svijetu sporta.
Wanda Tuđa – Strahonja
Nakon završene Gimnazije Wanda se je odlučila za studij na Visokoj školi za tekstil i odjeću u Zagrebu, na kojoj je 1978. godine diplomirala i stekla zvanje inženjera dizajna. Na studiju ju je okupirala svila, koju je počela oslikavati tijekom boravka u Parizu 1976. godine. Po završetku studija zaposlila se, a gdje bi drugdje nego u tekstilnom gigantu Varteksu, kao dizajner tkanina. Tadašnji Varteks s deset tisuća radnika bio je divna škola za mladu dizajnericu.
Nakon sedam godina provedenih u Varteksu, Wanda je savladala sve tajne struke te je odlučila krenuti samostalnim putem. Godine 1984. primljena je u Udrugu likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske, a dvije godine kasnije stekla je status slobodnog umjetnika u kojem je dočekala mirovinu 2013. godine. Varaždinci doživljavaju Wandu manje kao dizajnericu, više kao svestranu likovnu umjetnicu sa širokom paletom umjetničkih interesa.
Wanda Tuđa – Strahonja „Nogometna minijatura“ (kolaž, 2012.)
Osebujni slikarski svijet Wande Tuđa – Strahonja krajnje je likovno autentičan i promišljen, sređen i uporaban. Ovo posljednje posebice se odnosi na odjevne predmete nastale u njezinoj likovnoj fazi oslikavanja svile, ali i na čitav niz drugih uporabnih artikala. Malo ljudi zna da je Wanda autor cehovskih zastava koje je napravila inspirirana primjercima iz gradskog muzeja u svrhu otvorenja tadašnje manifestacije “Jesen u Varaždinu” (preteče današnjeg Špancirfesta), zatim da je uz pokojnog Tomislava Lipljina bila presudna u izvedbi rekonstrukcije odora za obnovljenu gardu varaždinskih Purgara početkom 90-tih.
Spomenuti ću i njezinu plodonosnu suradnju s varaždinskim kazalištem krajem 80-tih, na području kostimografije i scenografije te s Fakultetom organizacije i informatike na oblikovanju naslovnica stručnih knjiga uvaženih varaždinskih profesora Žugaja, Bojanića i Cingule.
Wanda Tuđa – Strahonja i suprug Vjeran Strahonja (foto: Dragutin Lovrenčić)
Nakon svile Wandu je kao likovni izražaj okupirao crtež kojem je ostala vjerna sve do danas. Mijenja samo tehnike. Kada se zasiti crtanja na papiru, kao tehnološki osviješten umjetnik Wanda se okreće digitalnom crtežu. Bez obzira na izričaj kojem se prikloni, njezin likovni svijet je blag i maštovit, začudna i nadasve duhovita analiza svijeta koju ju okružuje.
Wanda Tuđa – Strahonja „Lutalica bez misli“ (digitalni crtež, 2020.)
Nisam previše stručan da bih se upustio u kritički osvrt njezinog likovnog djelovanja, no kao laik mogu zaključiti da je Wanda stvaralački vulkan koji ima pozamašan broj sljedbenika i simpatizera. Kao zagriženog kradljivca uspomena, zadivljuje me Wandina aktivnost na društvenim mrežama gdje se je prometnula u mog najdražeg kroničara varaždinskih zbivanja.
Kronologiju dnevnih lucidnih zapažanja Wanda ovjekovječuje mobitelom. Snimljene fotografije objavljuje na društvenim mrežama. Veći dio njih popraćen je sjajnim poetičnim opisima, dok su neke začinjene britkošću koja tjera na reakciju. Wanda ima izoštreno oko za detalje, nikad ne okoliša, kad misli da treba nešto javno reći – ona to i izrekne.
U prilog njezine produhovljenosti istakao bih jedan od komentara koji je prije kratkog vremena objavila na facebooku: „U gradu me drže za onu koja se protiv svega buni. Ne smeta mi jer mislim da još nije vrijeme da postanem glista, da se rastanem sa zdravom pameću, da se pridružim bezličnoj masi koja bi za dobrobit vlastite stražnjice napravila svaki kompromis, zaboravila na sve od čega odgoj i obrazovanje počinju i gdje se još sramežljivo skrivaju tragovi kulture. Već sam, u redovitosti prolazaka, zavoljela ovo “bivše parkiralište” na kojem, iz dana u dan, igra znakova i prometne stvarnosti govori o upornosti besmisla. Jer taj parkirni apsurd s dva znaka zabrane traje godinama. On je prava slika Hrvata bez volje da išta mijenjaju na bolje, slika malog nereda iz male bijedne svakodnevice grada koji je svakim danom i u svemu, sve više slučaj, sve manje draga i ugodna provincija. Vrijeme je da zbilja otupim i gledam isključivo svoja posla. Puno njih mi dovoljno često pokušava reći kako su ljudi zapravo dobri i kako ih treba ljubiti. A ja sve ravnodušnije gledam u svakodnevicu koja je svuda sve veći kaos, nered i beznađe. I sve to od dobrih ljudi.“
Wanda je pripadnica stare bečke škole. Štovatelj kućnog odgoja pretvorenog u samo nama znanu „Varaždinštinu“, i svesrdna umjetnica kojoj je Varaždin trajna inspiracija. Slikarica koja nas je zadužila svojim djelovanjem i koja se ne libi reći istinu - naš grad sve je manje draga i ugodna provincija.
