Nit koja se provlači kroz sve moje kolumne objedinjuje ljude i događaje nezasluženo prekrivene prašinom zaborava. Jedan od takvih je varaždinski glumac, kazališni prevoditelj i leksikograf Tomislav Lipljin. Malo je ljudi koji su svoj život podredili Varaždinu poput njega. Više od pola stoljeća Lipljin je bio samozatajno odan i predan varaždinskom kazalištu.
Tomislav Lipljin
Svojim prilagodbama Shakespearea na kajkavski jezik napravio je kulturološki pothvat, pomaknuo granice i dokazao da se na kajkavskom mogu igrati i ozbiljni komadi i da jednako dobro zvuče na kajkavskom kao i na štokavskom jeziku.
Direktor kazališta
Tomislav Lipljin rodio se 1937. godine u Varaždinu. Od najranijeg djetinjstva sudbina ga vezuje uz varaždinsko kazalište. Tomislavov otac bio je gradski mitničar pa se obitelj Lipljin često selila od jedne do druge gradske mitnice (op.a. - mjesto gdje se na ulazu u grad naplaćuju pristojbe ili trošarine) u kojima je otac službovao. Tomislav je bio osmo dijete u obitelji, a rođen je u mitnici u Međimurskoj ulici.
U kazalištu je prvi puta javno nastupio 1947. godine, kada je za uspjelu recitaciju dobio vrećicu s bombonima, što je za ono vrijeme bilo kao da ti danas netko pokloni mobitel. U Gimnaziji se nastavlja baviti glumom, u tamošnjoj dramskoj grupi, iako je u to vrijeme još dvojio o tome da li da petkom navečer odlazi na dramske probe ili pak na treninge gimnastike. Nakon završetka Gimnazije aktivno se priključuje radu Pionirskog lutkarskog kazališta, koje je nekad djelovalo u Šenoinoj ulici gdje je danas zgrada Coninga.
Njegov rad i glumački talent zamjećuje ravnatelj Narodnog kazališta „August Cesarec“ Vladimir Gerić i nudi mu stalni angažman. Bilo je to ostvarenje dječačkog sna. Kao dramski glumac, Lipljin je, uz jedan kraći prekid, od 1960. godine pa sve do smrti 2008. u matičnom kazalištu odigrao više od 150 uloga. U jednom mandatu, od 1983. do 1987., bio je i direktor Kazališta, a više puta u "prijelaznim razdobljima" v.d. direktora.
Tomislav Lipljin, Marija Geml, Jagoda Kralj Novak i Ivica Plovanić u predstavi „Pir malograđanina“ (1976.)
Osim u matičnom varaždinskom HNK-u, glumio je također u predstavama HNK-a Split i Gradskog kazališta Virovitica. Zapažene su mu uloge u djelima Mouliera, Krleže, Brešana. Glumio je u filmovima – „Treći ključ“, „SPUK“ i „Čovjek koji je volio sprovode“. Osim u filmovima, glumio je i u televizijskim dramama i serijama – „Gruntovčani“, „Odmori se, zaslužio si“, „Dirigenti i muzikaši“, „Cimmer fraj“, „Stipe u gostima“, „Mejaši“, „Instruktor Vinko“ i „Nepokoren grad“. Tijekom plodonosne glumačke karijere primio je brojne nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, dobitnik je nagrade Grada Varaždina, odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora
Osim glume Lipljin se je bavio pisanjem i prilagodbom književnih djela na kajkavski jezik. Ostat će zapamćen po tome što je na kajkavski prilagodio i lokalizirao srednjovjekovne francuske farse - „Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba“, „Bogi Ivač i Farsa o bednju“ (premijerno izvedene u HNK u Varaždinu 1990. pod zajedničkim nazivom „Bogi Ivač“, u režiji Vladimira Gerića), „Jedermann iliti Vsakovič Huga von Hofmannsthala“ (premijerno izveden u HNK u Varaždinu 1996., u režiji Georgija Para), „Mnogo vike ni za što“ /“Puno larme a za ništ“ Williama Shakespearea (premijerno izvedeno u HNK u Varaždinu 1993. u režiji Vladimira Gerića) i „Hamlet“ Williama Shakespearea (premijerno izveden 1997. u režiji Vladimira Gerića).
Mirjana Sinožić, Ljubomir Kerekeš i Tomislav Lipljin u predstavi „Bogi Ivač“
U većem broju predstava varaždinskoga kazališta Lipljin je bio jezični savjetnik ili autor djelomičnih kajkavizacija. Kruna njegovog rada na promociji kajkavskog jezika bilo je izdavanje „Rječnika varaždinskoga kajkavskog govora“. Rječnik suvremenoga varaždinskoga kajkavskoga govora sadrži oko 33000 riječi na 1280 stranica, a objavljen je 2002. godine u izdanju Garestina d.o.o. iz Varaždina. Građu za prvi izdani rječnik kajkavskoga gradskoga govora Lipljin je skupljao punih dvadesetak godina. „Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora“ je između ostalog, kulturološki zapis o gradu, njegovoj arhitekturi, povijesti, stanovnicima i njihovim navikama, načinu života, svjetonazoru i tradiciji.
Zapovjednik „Varaždinske građanske čete“
Uz kazališno i leksikografsko djelovanje, Lipljin je bio nezaobilazna ličnost varaždinske društvene scene 90-tih. Bio je jedan od obnovitelja i prvi poslijeratni zapovjednik „Varaždinske građanske čete“, popularnih „Purgara“. Pod njegovim vodstvom tridesetak pomno odabranih purgara 1991. godine vježbalo je mjesec dana kako bi se pokazali znatiželjnim građanima i na najbolji mogući način oživjeli varaždinsku tradiciju ugaslu u poratnom razdoblju. Do simpatije i sklonosti prema omiljenim „Purgarima“ kod Lipljina nije došlo slučajno. Njegov otac Franjo Lipljin bio je jedan od prijeratnih zapovjednika „Varaždinske građanske čete“.
Tomislava Lipljina već dugo nema među nama, ali u Varaždinu i dalje živi uspomena na zadrtog Varaždinca i hedonista Lipljina koji je gradu podario svoje glumačko poslanje i iznimnu kajkavsku kazališnu baštinu.
