Svaki petak u tjednu provodim u ugodnoj šetnji u društvu susjeda Dražena Beseka. Zajedno hodočastimo uz kanal opuštajuće ali hirovite rijeke Drave. Šetnja traje otprilike sat vremena. Dovoljno da pretresemo sva aktualna sportska događanja. Dostatno da se prisjetimo lijepih trenutaka iz bajkovite varaždinske nogometne povijesti.
Naoružani dobrom voljom, s puno elana i pozitivne energije brzim tempom hodamo od igrališta Slobode do kupališta. Kod kupališnog mosta skrenemo lijevo i ležerno uz kanal šećemo do trećeg mosta. Napravimo krug i brzim hodom s druge strane kanala za nepunih petnaestak minuta stižemo do caffe bara Picabia, naše povratne kontrolne točke, gdje se upisujemo u knjigu šetnje koja se nalazi na šanku (s maskom, sukladno propisanim epidemiološkim mjerama).
Prošli petak smo, neočekivano, bili počašćeni jer nam se u šetnji priključila varaždinska nogometna ikona iz zlatnih 60-tih, osamdesettrogodišnji Ivan Pintarić. Kada ga sretnete i vidite kako izgleda, „šlank“, u modernoj sportskoj jakni, s mafijaškim crnim sunčanim naočalama i novim adidas tenisicama, ne bi mu dali niti šezdeset pet.
Osim što mladenački izgleda, Dražen i ja smo bili iznenađeni njegovim besprijekornim pamćenjem detalja iz nogometne prošlosti. Ne samo da se sjeća u kojoj je minuti dao gol Lokomotivi prije šezdeset godina, nego se i se sjeća tko je Rojniku dodao loptu za vodstvo Varteksa protiv Hajduka u kultnom polufinalu Jugoslavenskog kupa 1961. godine.
Ivan Pintarić (r. 1939.)
Ivan Pintarić rodom je iz Donjeg Kraljevca, malog mjesta u Međimurju, na karti svijeta prepoznatljivog po tome što iz njega potiče velikan svjetskoga glasa i začetnik waldorfske pedagogije Dr. Rudolf Steiner. U nogometni klub „Varteks“ Pintarić je došao 1960. godine iz čakovečkog „Jedinstva“, na preporuku zemljaka Antona Glavice Balenta, tadašnjeg prvotimca kluba iz Zagrebačke ulice. Prelazak preko Dravskog mosta Pintarića je učinio bogatijim za 100.000 dinara, što nije bilo nimalo loše za tadašnjeg studenta geografije i povijesti, u vrijeme kada je prosječna mjesečna radnička plaća bila 7000 dinara. Od tvornice „Varteks“ je pri tom dobio i vrhunsko odijelo od „dijamant štofa“.
Zlatna generacija NK „Varteks“ tijekom posjete istoimenoj tvornici; stoje s lijeva: Rojnik, Pikl, Tkalec, Crnković, Jurec, Rodik, Sviben, Matković, Miljenović; čuče: Frančeskin, PINTARIĆ, Ilić, Mlakar
Već poslije prvog treninga bilo je jasno da je Pintariću suđeno biti centralna figura i sportska priča koja će prerasti varaždinske i hrvatske okvire. Eksplozivnost, startna brzina, dobar pregled igre, ugrađen „top“ u lijevoj nozi i nevjerojatan osjećaj za gol ubrzo su „hitrog Međimurca“ prometnuli u jednog od najboljih igrača „Varteksa“. Šira sportska javnost njegovu nogometnu genijalnost zapazila je 1961. godine. Bio je jedan od glavnih aktera kultne Kup utakmice, kada je mali „Varteks“ pobijedio „Hajduk“, predvođen najvećom nogometnom zvijezdom tog vremena Bernardom Vukasom.
U to vrijeme bilo je prilično teško zadržati vrhunskog igrača u Varaždinu. Pintarića su oblijetali prvoligaški emisari „Zvezde“, „Dinama“, „Zagreba“ i „Trešnjevke“. Odlučio se za „Trešnjevku“ za koju je igrao od 1963. do 1966. godine. Iz „Trešnjevke“ je prešao u NK „Zagreb“, u kojem dočekuje godine koje mu po propisima omogućuju da se okuša u inozemstvu. Poklonik zemljopisa i povijesti svoj prvi inozemni angažman ostvaruje u Nizozemskoj, gdje je branio boje prvoligaša NAC „Breda“ (1967-1968). Iz Nizozemske se je preselio u susjednu Belgiju gdje je igrao za prvoligaše „Berschot“ iz Antwerpena (1968. – 1969.) i Royal Charleroi Sporting Club (1969.-1971.).
Ivan Pintarić u prvom planu, u prugastom dresu belgijskog prvoligaša „Royal Charleroi Sporting Club“
Na zalazu uspješne nogometne karijere jedno vrijeme je igrao za slovensku „Muru“ i austrijski „Wolfsberg“. Nogometni nomad Pintarić, obogaćen znanjem dva svjetska jezika, francuskim i njemačkim, odlučuje u post-igračkom razdoblju posvetiti se trenerskom pozivu pa završava Višu trenersku školu u Zagrebu. Kao trener vodio je „Varteks“ i NK „Slavoniju“ iz Požege, da bi se nakon toga u ulozi instruktora HNS-a posvetio prenašanju znanja na mlađe naraštaje, pozicije s koje odlazi i u mirovinu.
Tijekom šetnje Pintarić nam je povjerio da je malo falilo da njegova nogometna karijera krene drukčijim tokom. Po završetku sedmog razreda varaždinske Gimnazije, davne 1956. godine, Pintarić je otišao na ljetne praznike kod tete u Beograd. Igrajući mali nogomet s vršnjacima iza zgrade, tetin susjed koji je bio junior FK-a „Partizan“ očarao se njegovim nogometnim znanjem pa ga je odveo na trening na stadion JNA. Nakon nekoliko treninga trener juniora Stanislav Popesku oduševio se Pintarićem te ga je želio registrirati i zadržati u Beogradu.
Tadašnji suigrači Pintarića u juniorima „Partizana“ su bili: Velibor Vasović, Fahrudin Jusufi, blizanci Zvezdan i Srđan Čebinac i Vladica Kovačević, sve znana imena, igrači koji su kasnije postali reprezentativci Jugoslavije i nogometne legende kluba. Jednog dana juniorska momčad igrala je protiv druge momčadi „Partizana“. Utakmica ne bi pobudila toliku pažnju da u toj utakmici juniorsku momčad nije pojačao velikan jugoslavenskog nogometa, Stjepan Bobek, koji se je oporavljao od ozljede. Pintarić je bio jako uzbuđen zbog toga. Njegov dječački san neočekivano je postao java, igrat će u momčadi s igračem čije je skupljao sličice do nedavno.
Štef Bobek, član čuvene srebrne Olimpijske reprezentacije Jugoslavije s Olimpijade u Finskoj 1952. godine, prišao mu je prije utakmice kako bi ga posavjetovao: „Mali, kad ja imam loptu i dignem glavu, ti kreni, a kad ti imaš loptu, daj mi ju u noge i kreni naprijed u šprint.“ Baš tako je i bilo. Precizni pasovi Bobeka i točni centaršuti „letećeg“ Pintarića donijeli su pobjedu improviziranoj juniorskoj momčadi. I nakon što su svi očekivali dolazak Pintarića u „Partizan“, on je jednostavno „nestao“ iz Beograda. Nostalgija je učinila svoje. Zov voljenog Međimurja bio je jači od želje da igra za „Partizan“.
