Sedamnaest mi je bilo godina tek. Bio sam redovni posjetitelj „Susreta mladih“, događanja koje su tijekom 60-tih i 70-tih godina u Varaždinu zajednički organizirali Narodno sveučilište „Braća Ribar“ i Općinska konferencija Saveza omladine. Umišljao sam si da sam avangarda, jer sam bio jedini iz svog društva koji je odlazio na „Susrete mladih“. Ako me sjećanje ne vara, svaki ponedjeljak mladi Varaždinci znali bi do posljednjeg mjesta popuniti dvoranu Doma Željezničara ili kina „Park“ (Sinagoga) kako bi uživali u sjajnoj atmosferi natjecanja u znanju, za najboljeg pjevač(icu)a i recitatora(icu).
Tijekom godina program su moderirali razni voditelji. Najviše mi je u sjećanju ostao rutinirani voditeljski trojac: Jagoda Kralj, Drago Posavec i Željko Slunjski.
Jagoda Leskovar
Za mene, nedoživljenog klinca, „Susreti mladih„ u to vrijeme predstavljali su kisik kojim sam hranio ego novim saznanjima uz dotad nedoživljene emocije. Redoviti posjetilac „Susreta mladih“ postao sam u želji da budem podrška školskim kolegama (generacija r.1954.): Jagodi Leskovar i Milivoju Benčiću koji su se natjecali u pjevanju, te Vlasti Bertapelle i Mariji Ivezić koje su rasturale konkurenciju u recitiranju.
Na spomen imena Milivoja Benčića nešto me steglo u grlu. Prisjetio sam se njegove tragične pogibije. Još i danas dobro pamtim odjek teške saobraćajne nesreće zbog koje je cijeli Varaždin plakao. Na zavoju u Knegincu, na kojem se skreće za Varaždin, tog kobnog dana od udara automobilom u trafostanicu poginula su, uz Milivoja Benčića, još dva omiljena gradska dečka: Vjekoslav Husnjak i Branko Biškup, a teško su bili ozlijeđeni Josip Burazin, Tomislav Kezelj i Dejan Đuras, vozač. Varaždin je bio teško potresen zbog gubitka svima nama dragih i znanih sugrađana. Najmlađi među stradalima bio je Milivoj Benčić. Imao je samo 21 godinu. Zbog njegova glazbenog talenta i skromnosti doslovno su ga svi obožavali, i stari i mladi. Tek je bio krenuo u život ...
Milivoj Benčić (1954-1975)
Milivoj je već kao dječak pokazivao nadarenost za glazbu. Počeo je pjevati kod Kapucina. Bio je poseban, imao je nešto u sebi. Uvijek je prštio samopouzdanjem. U osnovnoj se izdvajao od ostalih po izvanrednom pamćenju i stalnim nastupima u okviru školskih priredbi. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme kada su TV uređaj imali samo rijetki. Mladi su slušali Radio Luxemburg. Unatoč nedostatku informacija, Milivoj je uvijek iznalazio način da prati glazbena i modna kretanja. Uvijek je bio u trendu. Bio je zgodan, šarmantan, topla i draga osoba. Hodao je s Marinkom, curom iz mog razreda. Sjećam ih se kao par, blistali su od sreće tijekom večernjih šetnji po Korzu, središtu života moje mladosti.
Pjevajući kao solist kod Kapucina, Milivoj je često dolazio u kontakt s paterom Bono-Šagijem koji ga je ohrabrivao i poticao da pjeva. Kao nadobudni sedamnaestgodišnjak, došao je u mali prijepor s roditeljima. Na svoju ruku se u II. razredu ispisao iz Gimnazije jer je odlučio potpuno se posvetiti glazbi. Mučio ga je taj rascjep s roditeljima, ali zov glazbe bio je jači i neumoljiv. Ustrajao je u žrtvi. Najveći glazbeni iskorak napravio je uz profesoricu glazbe na Muzičkoj školi u Varaždinu, uvaženu gospođu Sabljak. Uz nju je Milivoj ozbiljno prionuo vježbanju. Svirao je glasovir, a posebnost mu je bila vježbanje etida, koje je teže savladavao te ih je morao više vježbati. Tijekom školovanja u Muzičkoj školi nastupao je i kao član legendarnog zbora profesora Marijana Zubera.
Slijedilo je “Varaždinsko proljeće”, priredba na kojoj su mladi pjevali o proljeću, a zatim su se redali nizom: “Festival pjevača i orkestara Hrvatskog zagorja”, Začretje 1971., `72., `73. Milivojev rad na sebi sve više je dolazio na naplatu, uslijedile su i prve nagrade i uspio se upisati na Muzičku akademiju. Nakon upisa na Muzičku akademiju u Zagrebu vratio se je kući sav ushićen, jer je znao da će roditelji sada prihvatiti glazbu kao njegov životni odabir od kojeg će moći živjeti.
Upisao je kolegij „Muzikoterapije“, gdje je glazba služila kao terapija u cilju poboljšanja zdravlja. Upisom na Akademiju započinje njegov nezaustavljiv glazbeni uspon. Debitirao je na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini 1973. u okruženju najvećih hrvatskih estradnih zvijezda koje su također sudjelovale na festivalu. Nastupio je sa skladbom Miše Doležala i Vanje Lisaka “Kam je vušel vujec Štef”, a pjevao ju je u duetu s Varaždinkom Jagodom Leskovar uz pratnju Kvarteta “Studio”.
“Studentsko ljeto” 1972. godine u Maglaju, donijelo mu je prvi značajniji iskorak u regiji. Osvojio je 1. nagradu po izboru novinara i televizijskih radnika Jugoslavije. Sa svojom najdražom glazbenom partnericom i školskom kolegicom Jagodom Leskovar, nedugo zatim, predstavljao je RTV Zagreb na jugoslavenskoj smotri glazbenih produkcija u Sarajevu, gdje su uz predstavnike Slovenije bili najuspješniji. Na domaćem terenu Milivoj je također bio aktivan. U sklopu “Susreta mladih” predstavio se kao pjevač i kantautor, te mu je to ujedno bio i skladateljski početak.
Za skladbu “Ne plači, draga” napisao je glazbu i tekst, a isto je tako bilo i s pjesmom “Pokloni mi dan”. Nakon što mu je pjesma “Ne plači mi, draga” bila izvođena na I. i II. programu Radio Zagreba, uslijedilo je veliko uzbuđenje. Najveća jugoslavenska diskografska kuća „Jugoton“ iz Zagreba izdala mu je singlicu s dvije skladbe “Ne plači mi draga” i “Volimo se dugo”. Glazbene pozornice diljem Hrvatske širom mu otvaraju vrata. Varaždin postaje premalen za njega. Slijedili su nastupi i turneje s već afirmiranim glazbenim imenima, između ostalih s Terezom Kesovijom, koja je uz Gabi Novak u to vrijeme bila istinska zvijezda.
I onda je došao crni 5. travnja 1975. godine, dan kada je naprasno prekinut zvjezdani glazbeni put Milivoja Benčića. Njegovo ime i prezime se je umjesto na stranicama zabave našlo u crnoj kronici. Od toga je prošlo punih 46 godina, a uspomena na njega ne blijedi. Ona i dalje živi i živjet će tako dugo dok on živi u našim srcima.
