Boks je jedan od sportova koji u Varaždinu rijetko dolazi do medijskih stupaca. U današnjoj kolumni nastojat ću barem malo ispraviti tu nepravdu. Varaždincima je boks poznat još od 1909. godine, kada su zagrebački „Sokoli“ iskoristili nastup na sletu Župe Fonove kako bi gledateljima prezentirali novi sport.
Unatoč učestalim gostovanjima zagrebačkih boksača u Varaždinu i brojnim nastojanjima „Sokolskog društva“ da pokrene boks, do osnivanja prvog boksačkog kluba došlo je trideset godina kasnije. Tek 1939. godine u Varaždinu je pokrenut rad boksačke sekcije unutar sportskog kluba „Slavija“. Novoosnovana boksačka sekcija imala je prvi službeni meč u siječnju 1940. godine sa židovskim boksačkim klubom „Makabi“ iz Zagreba.
U Varaždinu se je te godina već uveliko osjećao miris rata. Usprkos tmurnim ratnim oblacima koji su se nadvili nad Varaždinom, boks je svakim danom privlačio sve više pristalica. U svibnju iste godine boksačku sekciju „Slavije“ na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu zastupala su čak osmorica predstavnika, a dvojica su se vratili s medaljama oko vrata. Prvaci Hrvatske postali su Milan Remar (Varaždincima poznatiji kao „Klopotec“) i Klobučarić. Glavni pokrovitelj kluba, tekstilna industrija „Tivar“, prepoznala je značaj boksa za promociju tvornice pa je boksačku sekciju pojačala Jimmyjem Lyggettom, poznatim afro-američkim boksačem, trenerom boksačke reprezentacije Banovine Hrvatske i izbornikom šakačke reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske (u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske nije se koristila riječ boks, već šakanje).
Po završetku II. Svjetskog rata rad boksačke sekcije obnavlja se pod novim imenom kluba - „Tekstilac“. Godine 1945. tjednik „Varaždinske vijesti“ zabilježio je da je održan prvi poslijeratni meč između članova kluba u kojem su boksali: braća Heinl, Gašparac, Jalušić, Herjavec, Orak, Trstenjak, Mikulić, Kornet, Juran, Gerenčer i Krleža. Iznenadio sam se kad sam vidio da se među nabrojenim boksačima nalazi velik broj Varaždincima znanih prezimena sportaša koji su kasnije napravili uspješne nogometne karijere.
Interes varaždinske mladeži za boks počeo je jenjavati u 60-tim godinama. Do novog buđenja došlo je desetak godina kasnije. Zaslugu za pojačani interes za bavljenje boksom velikim dijelom je donijela globalna popularnost američkog crnoputog boksača Muhammada Alija (Cassius Clay). Zbog njegovih mečeva u kasne noćne sate dolazili smo na posao neispavani. Jugoslavenskim ringom su također u to vrijeme dominirale velike boksačke zvijezde - Mate Parlov, Tadija i Slobodan Kačar, Marijan Beneš, Ace Rusevski, Mirko Puzović.
Zahvaljujući boksačkom entuzijastu Marijanu Bedenikoviću i agilnim zaljubljenicima plemenitog borilačkog sporta - dr. Mladenu Gugića, Branku Metličaru, Viktoru Plavecu, Valentinu Brlečiću i Dragutinu Drku, u Varaždinu je početkom 70-tih došlo do ponovnog pokretanja rada boksačkog kluba.
Iz trenerskog inkubatora Marijana Bedenikovića proizašla je sjajna generacija iznimno darovitih boksača - Milivoj Cestar, Milivoj Živković, braća Damir i Mladen Pomper, Božo Bešanić, Ivan Držanić, Drago Teskač, Stjepan Petrač, Branko Buden, Davorin Trogrlić, Tihomir Mladenović, Velimir Makaj, Ivan Drožđek, Petrit Žubi, Stjepan Šegović, Robert Gerenčar, Boris Bedeniković, Rikard Dolenec.
Kada sam se spremao priču o varaždinskom boksu staviti na papir, slučajno sretnem, koga drugog nego jednog od glavnih aktera boksačkih vremena iz 70-ih - Milivoja Cestara. Jedva sam ga prepoznao. Od sićušnog, dinamitnog mladića čeličnih šaka kakvog se sjećam pretvorio se u punašnog teškaša. Prije bih pomislio da sam sreo Tysona Furyja nego Milivoja Cestara.
Cestar je rođen u Varaždinu 1960. godine. Kao mladić udarao je žestoko. U varaždinskom ringu nije bilo bržeg i opasnijeg. Protivnici su ga se plašili, nije znao za strah. Iza njega je impozantna sportska karijera. Bio je omladinski prvak i reprezentativac Jugoslavije, trostruki omladinski prvak Hrvatske (1976., 1977., 1978.), drugi senior u Hrvatskoj (1979.), pobjednik velikog međunarodnog boksačkog turnira, neslužbenog prvenstva svijeta u Rotterdamu. Uz matični BK „Varaždin“, nastupao je za BK „Rijeka“ i BK „Radnički“ iz Niša.
Čavrljajući s njim uz kavu, na prohladnoj terasi, sjetio sam se kako mu je cijena na Korzu porasla nakon što se pročulo da je pobijedio Beneša. Cestar se od srca nasmijao na moju opasku: „Da, pobijedio sam Beneša, ali ne Marijana, višestrukog prvaka Jugoslavije i Europskog amaterskog prvaka, već njegovog rođaka iz Tuzle. Bilo je to 1978.g. u Zvorniku na Izbornom turniru najboljih boksača omladinaca Jugoslavije za sastav državne reprezentacije za nastup na prvenstvu Balkana. Medu kandidatima našla smo se čak trojica varaždinskih boksača: Mladen Pomper, Milivoj Živković i ja, Milivoj Cestar.“
Skroman i samozatajan, prešutio je da od njih trojice najveći uspjeh postigao baš on. Nakon turnira u Zvorniku, Cestar i Živković uvršteni su na spisak reprezentativaca za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije.
