Krajem '60-ih godina, pod vodstvom mladoga glumca Zlatka Viteza, u okviru zamrloga "Varaždinskog proljeća", započeo je s radom teatar poezije mladih nazvan "Ars longa, vita brevis" koji je okupljao zaljubljenike izgovorene i pisane pjesničke riječi. Među mladim varaždinskim ljubiteljima stihova, s pjesmama koje dopiru do srca, posebno se isticao junak moje današnje kolumne - Marijan Varjačić.
Njegove pjesme prvi put sam čuo na koncertu šansonjera Dragutina Novakovića Šarlija u Domu JNA, davne 1972. godine. Na tom koncertu za pamćenje, Šarli je svojom trubadurskom sanjarskom muzikom pjevao uglazbljene stihove Marijana Varjačića (Saga o savršenom igraču, Meštar, Ubica, Ciganin). Prošlo je više od pedesetak godina od tih nostalgičnih mladenačkih dana. Varjačić - pjesnik, kazališni kritičar, esejist, dramaturg i dugogodišnja ikona varaždinskog HNK-a, nije bio samo protagonist uzbudljivih zbivanja na varaždinskoj kulturnoj sceni sedamdesetih. U svojim zrelim godinama Varjačić je obilježio epohu impresivnih uspjeha teatra u Varaždinu, nametnuvši se u jednog od najuspješnijih ravnatelja u njegovoj bogatoj povijesti.
Ravnatelj HNK-a
Nakon završene gimnazije Varjačić je na određeno vrijeme zatomio pjesnički dar posvetivši se školovanju u Zagrebu. Osim studija na Pravnom fakultetu studirao je i čistu filozofiju, što je ostavilo vrijedna traga u njegovom budućem djelovanju. Poslovnu karijeru započeo je kao pravnik, radeći u "Varaždinskoj industriji svile" i "Vartilenu" na odgovornim pozicijama.
Marijan Varjačić
Strast prema pisanju i kazališnim daskama kod Varjačića je prisutna od 1975. godine. Sljubljenost s omiljenim varaždinskim teatrom započela je objavljivanjem kazališnih kritika, proučavanjem i pisanjem tekstova o povijesti varaždinskog kazališta i o značajnim kazališnim umjetnicima. Na čelo kazališta dolazi 2. travnja 1990. godine i u njemu ostaje punih petnaest godina. Prije njegovog izbora funkciju vršitelja dužnosti ravnatelja kazališta obavljao je glumac Tomislav Lipljin.
Dolaskom Varjačića na čelo varaždinskog kazališta, ono se vrlo brzo pozicioniralo među najbolje, u samu elitu duha suvremenoga hrvatskoga glumišta. Godine 1993. osnovao je i uređivao vrlo čitan i cijenjen časopis "Kazalište". Njegov izniman doprinos kazalištu i kazališnoj kulturi zamijećen je diljem Hrvatske pa ga je Kulturna redakcija dnevnika "Večernji list" 1997. godine proglasila osobom godine u hrvatskom glumištu.
Nagrada "Vladimir Nazor"
Upravljati glumačkim ansamblom, voditi poslovnu i umjetničku politiku teatra, vrlo je stresan i zahtjevan posao. Varjačiću su uvijek na prvom mjestu bili glumci. Nikad nije imao ambicija u nametanju kazališnog programa. Prije bih rekao da je majstorski balansirao između osmišljavanja kazališnog programa, dopune ansambla mladim glumcima i glumicama s Akademije te angažiranjem renomiranih režiserskih imena. Često puta je znao pomiriti nemoguće. Odabrati aktualne tekstove avangardnih autora i napraviti predstave s kojima je zadovoljavao prohtjeve probrane publike i kazališne kritike. S pomnim izborom djela klasične literature, prigrlio je uz sebe školsku omladinu, a postavljanjem kajkavskih komedija dopirao je do širokih masa.
Nogometna momčad HNK Varaždin na Festivalu glumca u Vinkovcima '90-ih. Marijan Varjačić stoji drugi s lijeva
Za vrijeme njegovog vođenja kazališta nije bilo politike, osobnih simpatija, ideologija, režimskih pisaca, glumaca i režisera, angažmana preko veza i utjecaja. Postojao je samo odličan ansambl, vrhunski tekst, kvalitetan režiser te vlastito znanje i samopouzdanje. Varjačić je ponekad znao biti plah, zatvoren poput školjke i mušičav, ali uvijek dobrodušan i nadasve pošten. Nikad nije bio pod utjecajem lokalne politike. Bio je hrabar ravnatelj koji svoj kazališni stav nije iznosio krišom niti zaobilaznim putem. Kritikama i različitim mišljenjima suprotstavljao se rijetko, ali kada je kazalište bilo u pitanju, znao je biti odriješit. To pouzdano znam jer sam mu bio predsjednik Kazališnog vijeća punih deset godina.
- Od gradskih vlasti očekujem maksimalnu potporu jer varaždinsko Kazalište dio je kulturnog identiteta grada. Varaždin bez Kazališta nije Varaždin – još i danas mi odzvanjaju njegovi jasno izrečeni stavovi.
Bijenale kazališnog plakata
Tijekom dugogodišnje neraskidive veze Varjačića i varaždinskog HNK-a pokrenut je čitav niz projekata. Jedan od meni najdražih je "Bijenale kazališnog plakata" u Varaždinu. "Bijenale" je inicirano na njegovu ideju 2009. godine, a nosi ime kazališnog zanesenjaka, prerano umrlog varaždinskog slikara i dizajnera Gorana Merkaša. U nizu vrijednih priznanja koje je HNK-e primilo za vrijeme Varjačićevog mandata, odskače primitak najvećeg hrvatskog državnog priznanja za dostignuća u kulturi i umjetnosti - nagrade "Vladimir Nazor", 1994. godine.
Marijan Varjačić – Bijenale kazališnog plakata
Varjačić je već poduže vrijeme u mirovini. U miru svog ladanjskog doma vratio se prvoj ljubavi – pisanju. Nakon pokojnoga Petra Brečića, rijetko je koje hrvatsko kritičarsko i teatrološko pero uspjelo promotriti fenomen kazališta s toliko filozofske dubine kao Marijan Varjačić.
