Vozim se neki dan po Zagrebačkoj ulici prema gradu. Gužva je u oba smjera. Kod „Turista“, pored mog auta brzinom munje prohujala je jedna gospođa na biciklu. Sustigao sam je i prepoznao tek kod kazališta. Dama na biciklu bila je naša poznata glumica Ljiljana Bogojević.
Ljiljana Bogojević
Prvi put sam Ljiljanu zamijetio na predstavi prije četrdesetak godina. Još i danas se dobro sjećam prve njezine uspješnice i ozračja oko nje. Do Nove 1980. godine dijelila su nas dva dana. Snijeg je puzao po ulicama Varaždina. U gradskom parku gusta debla drveća bila su prošarana srebrnim nitima. Blagdansko raspoloženje osjećalo se na svakom koraku. U zgradu Narodnog kazališta "August Cesarec", ukrašenu borovim granama i žaruljama kričavih boja, slijevala se rijeka ljudi. Na kazališnom programu bila je premijera predstave „Štrajk Tivarovih radnika“, u režiji redatelja Petra Večeka. U ulozi štrajkaša bilo je mnoštvo mladih lica, članova kazališnog Dramskog studija, mahom sve učenika kulturno-umjetničkog usmjerenja Srednjoškolskog centra "Gabrijel Santo". Mladenačkom figurom i božanstvenim glasom mnogobrojnu publiku zadivila je članica Dramskog studija Ljiljana Bogojević koja je u ulozi Grofice Marice u duetu s Tomislavom Lipljinom otpjevala pjesmicu "Herrgott, was is denn heut' („Gospodine Bože, što se danas događa“).
Ljiljana je varaždinsko dijete. Još u ranom djetinjstvu roditelji su prepoznali njezinu nadarenost pa uz redovno školovanje završava i glazbenu školu (klavir). U varaždinskom kazalištu nastupila je prvi put sa svega 5 godina, kao članica Dječjeg zbora Muzičke škole, pjevajući solo dionicu pjesme "Gdje je onaj cvjetak žuti". Poslije nastupa ushićeni prijatelji prilazili su njezinoj mami govoreći: "Evo nam nove Ruže Pospiš!". Tijekom đačkih dana Ljiljana je bila svestrana. Glumila je, recitirala, pjevala i plesala. Kao srednjoškolka bila je članica tadašnjeg KUD-a „Milica Pavlić-Kata“. Godine 1980. upisala je glumu na Zagrebačkoj akademiji za kazalište, film i televiziju, a 1984. godine diplomirala je s visokim prosjekom u klasi prof. Izeta Hajdarhodžića, sa zahtjevnom pjevačko-plesačko-glumačkom ulogom Polly u Brechtovoj „Operi za tri groša“.
Ljiljana Bogojević s kolegom Krunom Šarićem u seriji „Dosije“ (1986)
Nakon diplome nije se vratila u rodni Varaždin, već je ostala u Zagrebu, nastupajući kao slobodna umjetnica na scenama zagrebačkih kazališta. Prvi profesionalni angažman, još kao studentici glume, bio joj je u kazalištu Gavella u predstavi “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića. Godine 1985. ljubav je odvodi u Makedoniju. Tamo se udaje i zapošljava u Dramskom teatru Skoplje. Nakon tri godine uspješnog scenskog rada u teatru postaje asistent na Katedri za scenski pokret i plesove na skopskoj Akademiji dramskih umjetnosti. Uz posao na Akademiji ne zapostavlja glumu te bilježi zapažene nastupe u Makedonskom narodnom teatru. Za ulogu Rine u drami Gorana Stefanovskog "Kula babilonska" 1990. nagrađena je prestižnom „Sterijinom“ nagradom koja se svake godine dodjeljivala najboljoj glumici u Jugoslaviji.
Nakon devet godina uzbudljivog života na krajnjem jugu nekadašnje države, Ljiljana se 1994. godine vraća u svoj voljeni grad i zapošljava u Hrvatskom narodnom kazalištu. U svom Varaždinu doživljava pravi umjetnički procvat. Prva uloga nakon povratka iz Makedonije bila joj je uloga lijepe i nepromišljene Marie u predstavi „Woyzeck” Georga Buechnera, u režiji Bobe Jelčića. Partner u predstavi bio joj je pokojni Slavko Brankov. Uz stalni kazališni angažman Ljiljana, pritisnuta statusom samohrane majke, prihvaća poslove na sve strane. Vodila je Dramski studio, recitirala na promocijama knjiga, pjevala, igrala na filmu i televiziji. Nije joj bilo lagano odgojiti i prehraniti troje djece. S Ljiljanom sam se bolje upoznao krajem devedesetih. U kazalištu je vodila Dramski studio koji je pohodio moj srednji sin Jakov. Bila je sjajan učitelj. Srdačna, obazriva i nadasve pristupačna, posjedujući rijedak talent za komunikaciju s tinejdžerima. Osim što je znala svoje neosporno veliko glumačko znanje podijeliti s polaznicima Dramskog studija, imala je moć doprijeti do dječjih emocija i otvoriti njihov intelektualni potencijal.
Ljiljana Bogojević (lijevo) s kolegicama iz HNK-a Varaždin Beti Lučić i Marijom Krpan
Skromna i samozatajna Ljiljana hrabra je žena, intelektualka, koju život nije mazio. Njezinim životom upravljale su strasti zbog kojih nikada nije prestala raditi na onim stvarima koje je smatrala značajnima. A to su, uz glumu i glazbu, prevođenje s makedonskog jezika i njegovanje kajkavskog jezika. Kajkavski jezik njezina je velika ljubav. Za njega ističe - „kajkavski je jezik nježnosti i umanjenica, ali istovremeno i jezik velike patnje i stradanja naših mentalitetom krotkih ljudi. Prisjetimo se samo „Balada Petrice Kerempuha.” Pred odlazak s zajedničke kavice koju smo popili u ležernom ambijentu terase Rogoz, upitao sam je do kada se vidi na „daskama koje život znače“. Odgovorila mi je u jednom dahu: „Gluma je za mene sloboda i radost kreiranja i izražavanja vlastitih životnih spoznaja i emocija te prenošenje tog ushita na publiku. Glumiti ću sve dok budem svoju umjetnost mogla kvalitetno i dostojanstveno plasirati“.
Ljiljana Bogojević (druga slijeva) s kolegama iz filma „Metastaze“ tijekom dodjele nagrade „Zlatna Arena“ za najbolji film u Puli 2009. godine
Ljiljana je danas u najboljim godinama života. Uživa u svakom novom danu u punom smislu riječi. Osim što glumi u predstavama koje ju nakon godišnjeg čekaju u matičnom HNK-u Varaždin, tu su i povremena snimanja u Zagrebu. Tri odrasle kćeri sve je manje trebaju, jedinu brigu predstavljaju joj njezine dvije mačke. Slobodnog vremena takoreći nema, jer ga napokon posvećuje sebi i svojoj mami, uvaženoj varaždinskoj pravnici i pjesnikinji Nadi Bogojević. No, uvijek nađe vremena za šivanje, njezin isprobani antistres program.
