Ime Varteks nekada je bilo prepoznatljivo ne samo u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Zahvaljujući Josipu Totu, dugogodišnjem predstavniku varaždinske tekstilne tvornice u Švedskoj, Švicarskoj i Engleskoj, za proizvode tvornice Varteks znali su kupci diljem cijele Europe. Tot je bio dijete Varteksa. U njemu je proveo cijeli svoj životni radni vijek.
U Varteks je došao kao pripravnik davne 1965. godine. Zahvaljujući predanom radu, stručnosti i poznavanju stranih jezika brzo je napredovao do šefa, da bi vrhunac svoje poslovne karijere doživio 1989. godine kada je postao direktor Eximtexa, zajedničke tvrtke Varteksa i Levi Strauss & Co. u Ženevi. Pepi, kako ga od milja zovu prijatelji i obitelj, iznimno je ponosan na svoja životna poslovna ostvarenja, posebice na razdoblje od 1971. do 1999. godine, kada je zajedno s uvaženim varaždinskim gospodarstvenikom Vladimirom Koščecom osnovao i ustrojio tvrtku Vartimpeks, lidera vanjske trgovine sjeverozapadne Hrvatske.
U inozemstvo Tot prvi puta odlazi 1975. godine. Uprava tvornice Varteks šalje ga za svog predstavnika u Švedsku. Domicilno iz Stockholma, uspješno širi tržište Varteksovih proizvoda na područje cijele Skandinavije. Varteksovi proizvodi ubrzo postaju dobro prihvaćeni na zahtjevnom skandinavskom tržištu, a da je tome stvarno bilo tako zorno nam govori podatak da je Norveška nogometna reprezentacija 1984. godine na Olimpijadi u Los Angelesu nosila „blejzere“ koji su bili proizvedeni u Varteksu.
Josip Tot u društvu poznatog nogometnog menadžera Predraga Naletelića (desno)
Značajan dio svog života Josip Tot je sa svojom obitelji, suprugom Đelikom i sinom Davorom proveo živeći u Londonu u svojstvu direktora tvrtke Vartex Textiles. Slušajući ga s koliko emocija i strasti priča o tom razdoblju, evidentno je da ga uz njega vezuju veliki poslovni uspjesi i velika prijateljstva. Kada sam ga upitao koji bi trenutak iz engleskog razdoblja svog života mogao izdvojiti kao najznačajniji za tvrtku Varteks, dobio sam odgovor koji nisam očekivao. Pretpostavio sam da ću dobiti suhoparan podatak o količini isporučenih proizvoda, visini izvoza, a dočekala me izjava o neopisivom veselju koje su on i njegovi suradnici doživjeli nakon senzacionalne pobjede nogometaša Varteksa 2001. godine nad prestižnim engleskim premijer ligašem „Aston Villom“ u Birminghamu. Pobjeda NK-a „Varteks“ odjeknula je kao bomba u engleskim medijima, što je, dakako, značajno doprinijelo poznatosti proizvoda tvornice Varteks na otoku.
Josip Tot u društvu Bore Jovanovića (lijevo) - bivšeg hrvatskog tenisača koji je zajedno sa Nikolom Pilićem 1962. godine u parovima igrao u finale Wimbledona.
Razgovarajući o životu predstavnika tvornice Varteks u svijetu dotakli smo se jednog, široj javnosti nepoznatog saznanja. Boraveći u Ženevi 1991. godine, gospodin Josip Tot se je kao direktor Eximteksa izravno uključio u pomaganje aktivnosti mlade, tek stvarajuće hrvatske diplomacije. „Moje aktivnosti su krenule 1991. godine u jesen, a pogotovo su se intenzivirale u drugoj polovici 1992.g. kada je otvorena Misija Hrvatske kod UN-a u Ženevi. Prema dogovoru sa tadašnjim generalnim direktorom, gospodinom Šebaljem, Varteks je davao veliku logističku podršku ljudima koji su došli osnivati Misiju. Sudjelovali smo i opremanju zgrade Misije, a osobno sam sudjelovao u pripremi višestrukih dolazaka predsjednika Tuđmana i različitih hrvatskih delegacija u Ženevu. U to ratno doba Ženeva je bila vrlo vrlo važan punkt za Hrvatsku diplomaciju“. Na Ženevu, u kojoj se tada dijelom kreirala hrvatska budućnost, Tota podsjeća i neočekivani susret s gimnazijskom školskom kolegicom, svjetski poznatom opernom divom Ružom Pospiš Baldani.
„U Ženevu je na godišnju skupštinu Crvenog križa u svojstvu predsjednice hrvatskog Crvenog križa došla moja školska kolegica Ruža Pospiš. Gospodinu Žužulu sam već ranije ispričao priču da je Ruža bila moja školska kolegica u varaždinskoj Gimnaziji. On je bio u kontaktu s Ružom, prenio joj je da sam ja tu, ali ona me se nije baš mogla sjetiti, obzirom da je od naših gimnazijskih dana prošlo poprilično vremena. Žužul je organizirao zajedničku večeru na koju je pozvao mene i moju suprugu, a kasnije mi je priznao da je sa velikom pozornošću pratio naš susret. Supruga i ja smo došli u restoran ranije od dogovorenog, a Ruža, Kostović, Žužul i njegova supruga već su bili tamo. Kada sam ušao sa suprugom u dvoranu, Ruža me je odmah prepoznala te mi se iz punog trka bacila u naručje. Bila je to večer ispunjena emocijama u kojoj je grad Varaždin bila dominantna tema.“
Josip Tot je danas dobrodržeći penzioner, koji velik dio svog vremena posvećuje prijateljima i ležernim razgovorima o nogometu, svojoj najvećoj ljubavi iz mladih dana. Mnogi se iznenade kada saznaju da je Tot bio standardni prvotimac najstarijeg varaždinskog nogometnog kluba, u vremenima kada su NK „Sloboda“ i NK „Varteks“ bili ljuti gradski rivali, a njegova „Sloboda“ igrala kvalifikacije za ulazak u 2. Saveznu ligu (sezona 1959/60).
Napadačka šestorka NK-a „Sloboda“ krajem 50-tih godina. S lijeva: Selaković, Tolić, Branilović, Tot, Andrović i Ivanović
