Malo je starijih Varaždinaca koji se nisu divili nogometnim majstorijama jedinstvenog velikana devedesetogodišnje povijesti NK-a „Varteks“ - Josipa Matkovića. Matković, osim što je bio izvrstan igrač, bio je vođa i autoritet kakav se u varaždinskom nogometu dogodio i nikad više ponovio. Nisam bio u prilici gledati ga kao igrača, ali mi je bio trener pa sam se imao prilike uvjeriti u njegove liderske i ljudske kvalitete.
Rodio se u Sunji 1932. godine. Kao dijete je došao u Varaždin i u njemu je ostao živjeti do kraja života. Osim što je bio vrstan nogometaš, Matković je duboki trag ostavio i kao trener u nogometnom klubu „Varteks“. Nogomet je počeo igrati kao šesnaestogodišnjak u juniorskom sastavu „Slobode“.
O njegovim nogometnim počecima postoji zanimljiva anegdota koja nam vjerno ocrtava vrijeme u kojem je živio. Matković je bio đak Tekstilne škole u Varaždinu. Matematiku i tjelesni odgoj predavao mu je profesor Crnčec, nekadašnji nogometaš NK-a „Sloboda“. Iskusno profesorovo oko prepoznalo je Matkovićev talent pa ga je ultimativno poslao da se priključi juniorima NK-a „Sloboda“, priprijetivši mu pritom da će u protivnom imati problema s prolaskom razreda. Preplašeni Matković poslušao je svog učitelja. Počeo je trenirati na „Slobodi“ i nije požalio.
Matković Josip u duelu s protivničkim golmanom
Ubrzo su ga pozvali da se priključi juniorima kluba tekstilne tvornice „Varteks“. Svojim vrhunskim fizičkim predispozicijama Matković je u Zagrebačkoj 94 odskakao od svojih kolega. Došavši iz juniora u seniore, u počecima je zbog svoje izuzetne brzine i snage igrao na poziciji lijevog braniča, da bi ga tadašnji trener NK-a „Varteks“ Horvatek prebacio u navalu, na poziciju lijevog krila, što se pokazalo dobrim potezom.
Prema novinskim zapisima Matković je najbolje partije u „Tekstilcu“ (kasnije „Varteksu“) pružao krajem 50-tih i početkom 60-tih godina. Tada su ga u svoje redove zvali „Dinamo“, „Rijeka“, „Partizan“ i „Zagreb“. Matki, kako su ga od milja zvali prijatelji i suigrači, bio je previše vezan uz svoj Varaždin i radno mjesto u tvornici „Varteks“ da bi ga napustio. Od 1951. do 1968. godine bio je standardni prvotimac NK-a „Tekstilac“ (1958. promijenio je ime u „Varteks“).
Momčad NK-a „Varteks“ iz 1968. godine; Stoje s lijeva: Miljenović, Pavlović, Vincek, MATKOVIĆ, Jurec, Rodik, Jagečić; Čuče: Levačić, Borovec, Poljanec, Paskutini i Dejanović
Tijekom svojih plodonosnih 17 sezona u plavom dresu odigrao je 376 utakmica i postigao čak 88 prvenstvenih pogodaka. Najveći uspjeh u nogometnoj karijeri bilo mu je igranje finala Kupa Jugoslavije 1961. godine. Matković je bio važna poluga u momčadi drugoligaša „Varteksa“, koji je senzacionalnom pobjedom nad favoriziranim Hajdukom u polufinalu i dospijećem u finale jugoslavenskog Kupa ispisao jednu od najljepših priča u povijesti varaždinskog nogometa.
Matković Josip (lijevo) u društvu suigrača Ilić Ivana – Bobe
Osim što je bio igračka ikona kluba, Josip Matković je po završetku plodne karijere upečatljiv trag ostavio i kao trener NK-a „Varteks“. Kao glavni trener dugi niz godina uspješno je kormilario hirovitim vodama jake jugoslavenske 2. Lige zapad. Svojom skromnošću i ogromnim nogometnim znanjem stekao je brojne prijatelje i odgojio generacije odličnih nogometaša. Meni je bio trener tijekom 70-tih. Stara škola, jedan od onih trenera prema kojima osjećaš cjeloživotno strahopoštovanje. Tih, povučen, pošten i korektan, jednom riječju – veliki autoritet koji nije puno govorio.
U moje vrijeme za mjesto u momčadi konkurirao je njegov, danas pokojni, sin Damir. Bilo je za očekivati da će ga tata malo pogurati. To se nije dogodilo. Kod Matkovića nisi mogao upasti u prvih jedanaest ako nisi bio najbolji u tom trenutku. Uvijek sam se oduševljavao kad bi nam na putovanjima pričao o svojim nogometnim počecima. Bez pravih uvjeta i rekvizita, s loptama na „žniranje“, nekadašnji nogometaši bili su istinski zaljubljenici u sport.
Josip Matković u društvu sina Damira Matkovića
U tim, za nas tada romantičnim vremenima, kad se je na gostovanja putovalo kamionom ili vlakom, većina igrača je, poput njega, radila u tvornici „Varteks“. Igralo se za gušt, nekako opuštenije, bez pritisaka, s više ljubavi, štosa i duha u igri, ali isto tako bez prevelikih obveza i discipline, što je danas nezamislivo. Nitko nije dizao „buru“, niti je završio u novinama ako bi se poslije treninga kod „Hruze“ popio koji gemišt više.
Godine 1996. mediji su Matkovića proglasili za najboljeg „varaždinskog nogometaša stoljeća“. Samozatajni Matković ponizno je prihvatio tu veliku čast. Nikada nije sebe uzdizao iznad svojih kolega. Čak suprotno, pod stare dane Matković je uporno isticao da su za njegovu sportsku uspješnost bili presudni ljudski i nogometni temelji koje su mu godinama usađivali proslavljeni nogometni treneri - Horvatek, Kokotović i Oljica.
Po njemu, najbolji varaždinski nogometaši dvadesetog stoljeća bili su: Kolar, Janušić, Gušić, Alfred Heinl, Starej, Rodik, Jurec, Rudolf Cvek, Kolonić, Lukač i Manola. Iako sebe nije naveo, Josip Matković definitivno spada u red najvećih nogometnih imena u povijesti varaždinskog nogometa. Umro je u Varaždinu 30. studenoga 2005. godine.
