U čarobno lutkarsko carstvo Pionirskog doma ušao sam prvi put u trećem razredu osnovne škole, početkom 60-ih. Bio sam istovremeno sretan i uzbuđen. Sretan, jer taj dan nije bilo nastave, a uzbuđen jer nisam znao što me očekuje. Bio sam opčaran ambijentom i lutkama. Pionirskog doma već odavno nema. Na njegovom mjestu izrasla je poslovna zgrada Coninga. Ostala su sjećanja koja su se vremenom pretopila u moje najljepše školske uspomene.
Navika odlazaka na predstave iz školskih dana ostala mi je sve do danas. I ne samo da je ostala, već je prerasla u istinsku ljubav prema kazalištu. Četvrta osnovna škola, u koju sam išao, u to vrijeme se je nalazila u istoj zgradi kao i Druga osnovna škola. Među polaznicima jedne i druge škole isticali su se đaci koji su glumili u Dramskom studiju koji je djelovao u sklopu obližnjeg Narodnog kazališta "August Cesarec". Uspješno ga je vodio moj susjed, glumac Ivo Lovriček.
Zahvaljujući ulozi u dječjem igrokazu "Mokito" Dane Georgijevskog, učenica petog razreda naše škole, Jagoda Kralj, 1964. godine postala je školska zvijezdica. Svi su prstom pokazivali na nju za vrijeme odmora. Bili smo ponosni što ide na našu školu. I glumci, koji su u to doba dominirali varaždinskom kazališnom scenom – Antonija Ćutić, Nevenka Stazić, Marija Geml, Ljudevit Gerovac, Ivan Lovriček i Tomislav Lipljin bili su puni hvale za njezin talent, predviđajući joj veliku glumačku karijeru. Bili su u pravu. Mala, sramežljiva curica iz Dućanske ulice, svojim sjajnim glumačkim umijećem prometnula se je u proteklih pedesetak godina u jednu od najvećih ikona varaždinskog teatra.
Jagoda Kralj Novak
U gimnazijskim danima Jagoda Kralj je svoj neosporan talent uz glumu nadograđivala učestalim recitatorskim nastupima, a početkom 70-ih se je čak okušala kao voditeljica "Susreta mladih". Četiri bezbrižne godine srednje škole prošle su joj u hipu. Stigla je matura. Trebalo se je odlučiti što i kuda dalje. Brižni roditelji za Jagodu su priželjkivali da upiše neki ozbiljan fakultet čiji završetak bi joj odredio sigurnu budućnost. Jagoda je željela postati odvjetnica pa je upisala studij prava u Zagrebu. Nakon njezinog odlaska iz dramske grupe u kazalištu su postali svjesni kakav raskošan talent gube, pa su joj ponudili profesionalni angažman. Tada se je našla na raskrižju. Trebalo je pomiriti svoja i roditeljska akademska očekivanja. Odlučila se je za glumački poziv i nije pogriješila. Nema ljepše stvari u životu nego kada ti voljeni hobi postane posao.
Godine 1973., za vrijeme ravnatelja Mladena Zorka, započela je prekrasna kazališna priča u režiji Jagode Kralj. Kako nije imala profesionalnu glumačku naobrazbu, tajne glumačkih vještina učila je i naučila u radionicama glume od poznatih hrvatskih režisera Petra Večeka i Mire Međimorca. Predano je radila na sebi, svjesna da se glumci bez završene akademije uvijek moraju više dokazivati. Poput spužve neumorno je upijala i prihvaćala glumačko znanje i vještine. Danas se s veseljem prisjeća svojih početaka i s poštovanjem ističe da ju je Miro Međimurec naučio "da gluma nije ono što piše u rečenici, nego sadržaj koji čovjek nosi u sebi". Međimurec ju je također podučio da glumac u kazalištu mora "misliti svojom glavom", jer je "gluma krvavi rad i samo rad, a ne šetnja po pozornici". Suradnja s Večekom i Međimurcem, osim što ju je glumački oplemenila, utrla joj je i put prema uspješnoj karijeri koju je završila na glumačkom pijedestalu, u statusu nacionalne prvakinje.
Detalj iz predstave „Pir malograđanina“ (1976.)
Prva značajnija uloga kojom je Jagoda Kralj Novak skrenula pažnju šire javnosti na sebe bila je uloga Grete u predstavi "Vježbe u Goethe institutu". Ovo zahtjevno uprizorenje odigrala je s "jednostavnošću i šarmom, posebnošću glumačke intuicije..., gipkošću tijela i bogatstvom intonacija". O blistavom glumačkom ostvarenju u navedenoj predstavi raspisali su se svi mediji diljem bivše države. Za ulogu Grete 1977. godine dobila je laskavo priznanje koje se dodjeljivalo za najnadareniju mladu glumicu u zemlji - "Nagradu sedam sekretara SKOJ-a". Vrata uspjeha su joj se otvorila. Slijedio je čitav niz predstava, uloga i novih priznanja od kojih je kruna karijere bila državna nagrada za kulturu "Vladimir Nazor". U svojoj karijeri Jagoda je odigrala više od stotinu uloga. Varaždinska kazališna publika i danas s respektom pamti njezine uloge Laure, Ale, Bobočke, Ljubice, Grušenjke, Elizabete Bam, Grete, Agneze, Maše...
Detalj iz predstave „Elizabeta Bam“ - s lijeva: Ivica Plovanić, Ljubomir Kerekeš, Jagoda Kralj Novak
Jagoda Kralj Novak obožava svoj Varaždin. Njegova kultura, vrijednosni sustav, učitelji, profesori, prijatelji i gradska svakodnevnica bitno su odredili njezinu blistavu glumačku karijeru. Odlazak u mirovinu Jagodi se poklopio s preseljenjem na njezinu, pretpostavljam, zadnju varaždinsku destinaciju, preko puta Kućanske rampe. Na kraju svog radnog vijeka tu je pronašla "svoju kućicu, svoju slobodicu" uživajući u društvu supruga Rajka i sina Vida, njezinog umjetničkog nasljednika. Zaslužila je mir i odmor jer njezino umjetničko djelovanje u proteklih pedesetak godina predstavlja uzoran primjer kazališnog i filmskog stvaranja koje nemjerljivo doprinosi kulturi našeg grada.
Naučena da svaki sadržaj mora imati svoj "šlagvort", Jagoda mi je za kraj poručila: "Mi glumci radimo predstave, mi stvaramo iluziju, mi smo laž, fikcija i onda kada na pozornici govorimo o gorkim istinama. Naša zadaća je svijetu otvoriti oči o humanim, o onim pravim, ljudskim, plemenitim stvarima... Zadatak nam je da pokrećemo i činimo nešto za neko dobro. Danas, međutim, ispada da je i sve oko nas vani – kazalište, jer prikazuje se šarena laž o gorkim istinama. Sve je izokrenuto, samo što oni vani gube publiku, a mi je dobivamo!"
Jagoda Kralj Novak u društvu supruga, sina i snahe
