Glumačka ikona Ljubomir Kerekeš u svom životu znao je biti malo nevinašce iz Varteksovog naselja i žestoki roker u bendu „Autoput“, desni bek NK-a „Poljana“ iz Poljane Biškupečke i Raskolnjikov u predstavi „Zločin i kazna“, nabrijani „White Stones“ i dimnjačar Štef iz omiljene monodrame „Dimnjačar“, brižni otac i major JNA Aleksa Milosavljević u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, ponosan djed... i mogao bi tako nabrajati unedogled.
Koliko je samo truda, ljubavi i zanosa svih ovih godina utkano u njegov život. U današnjim vremenima, kada je lako izgubiti se u životnim ulogama, biti nečiji sin, muž, otac, prijatelj, ljubav ili možda patnja, sve to su uloge života. Njima je Kerekeš uvijek pristupao odmjereno, s poštovanjem i razumijevanjem za svako biće, znajući da je jedino takav pristup vrijedan truda i svake nove uloge. Bez obzira što iza njegovih dobrohotnih uprizorenja ponekad nije slijedio aplauz.
Današnja priča nije priča o glumačkim, filmskim ili režiserskim dostignućima Ljubomira Kerekeša. O tome se manje više sve zna, za razliku od njegovog paralelnog života unutar čarobnog svijeta sporta, u kojem se ne igra samo jedna predstava, već se one izmjenjuju iz treninga u trening, od utakmice do utakmice, iz sezone u sezonu. Na sport se je Kerekeš navukao još u najranijoj mladosti odrastajući s roditeljima u Varteksovom naselju. Svakodnevno igranje nogometa s dečkima iz kvarta od jutra do mraka iza „plave“ zgrade i blizina stadiona Varteks prerasli su u ovisnost.
Počeo je kao pobirač lopti, a dogurao je do juniorske momčadi. Onda je došlo tinejdžersko doba, vrijeme kada hormoni divljaju i teško je razabrati kojem interesu se prikloniti. Muzika, nogomet, gluma. Dilema do dileme, trilema. Odlučuje se za muziku. Osniva bend „Alkmen“, a potpunu muzičku afirmaciju doživljava kao član rock benda „Autoput“. Bez obzira na muzičke obaveze, Kerekeš ne zapostavlja i druge dvije simpatije, sport i glumu. Vrijedno je zabilježiti da je nakon nogometne avanture jedno vrijeme igrao i rukomet za RK „VIS“ iz Varaždina.
Upoznao sam ga 1981. godine na premijeri predstave „Vjerodostojni doživljaji sa psima“ Ivana Bakmaza u režiji Petra Večeka. Na domjenku nakon premijere čestitao sam mu na dobro odigranoj ulozi „Vučka“. Na moje iznenađenje, ne znajući da i glumci prate nogomet, uzvratio mi je: „Ja vas znam, ja sam vam kao mali skupljal lopte na Varteksu.“ Zajednička ljubav prema kazalištu i nogometu u međuvremenu je isplela jedno lijepo i iskreno prijateljstvo.
Krajem 80-tih Kerekeš je bio prvotimac NK-a „Poljana“ iz Poljane Biškupečke. Jedne nedjelje “Poljana“ je igrala odlučujući susret s NK-om „Drava“ u Štefancu. Obećao sam mu da ću ga doći gledati. Na utakmicu sam došao s prijateljima iz NK-a „Varteks“, tadašnjim tehničkim tajnikom Stjepanom Cvekom i trenerom Brankom Ivankovićem. Gledatelji su nas prepoznali pa su nas počeli zadirkivati, ispipavajući kojeg igrača želimo dovesti u „Varteks.“ Na upadice nismo odgovarali jer smo bili isključivo usmjereni na našeg prijatelja kojemu smo došli dati podršku. Poput prisutnih tristotinjak gledatelja, ni mi u tom trenu nismo mogli naslutiti da će se brzonogi desni bek „Poljane“ prometnuti u jednog od najboljih hrvatskih glumaca i važnog „dvanaestog“ igrača NK-a „Varteks“.
Sve je počelo s bravurozno odigranom ulogom „Bad blue boysa“ Čube u predstavi „Dobro došli u plavi pakao“, koja se igrala u zagrebačkom kazalištu „Jazavac“ (danas Kerempuh). Kultna predstava pobudila je veliki interes javnosti zbog protivljenja predsjednika Tuđmana da se ona igra, slijedom animoziteta koji je postojao između njega i navijačke skupine „Bad blue boys“, a koji je nastao zbog naprasne promjene imena NK-a „Dinamo“ u „Croatia Zagreb“.
Nakon premijere u foajeu kazališta dogodio se neočekivan navijački obrat kojeg su popratili svi hrvatski mediji. Pripadnici „Bad blue boysa“, oduševljeni maestralnim uprizorenjem navijača Čube, uručili su Kerekešu člansku iskaznicu navijačke skupine. Kerekeš je odgovorom iznenadio sve prisutne: „Počašćen sam što vam se sviđa moja uloga, ali ja sam vam oduvijek White Stones“. Odjek na vrhunski odigranu rolu navijača i odgovor Kerekeša preplavio je drugi dan sve hrvatske medije. Nacionalna popularnost i učestali medijski nastupi pretvorili su ga u glavnog ambasadora grada Varaždina, NK-a „Varteks“ i navijačke skupine „White Stones“, čiji je danas počasni predsjednik.
Kerekeš je uživao pratiti „Varteks“ na gostovanjima. Kada je bio slobodan, nije propuštao niti jednu utakmicu voljenog kluba. Često smo na gostujuće utakmice putovali zajedno. Vrijeme u vožnji kratili smo razglabanjem različitih ideja za napredak kluba. Jednom prilikom, putujući za Vinkovce, rekao mi je da je odlučio napraviti novu klupsku himnu u duhu rock'n'rolla. Žestoku pjesmu koja će biti prihvatljiva mlađim navijačima, za razliku od postojeće himne „Bijelo-plavi“, autora Vlade Perkovića, koja ima više pop prizvuk.
Bila je godina 1996. Stvaranje navijačke himne pokazalo se vrlo zahtjevnim poslom. Pogotovo stoga što Kerekeš, prvoklasni profesionalac, pedantan do boli, nije bio sklon nikakvim improvizacijama. Studiozno je uobličio tekst koji su mu pripremili navijači i napisao muziku. Zadovoljan s urađenim poslom, okupio je u Tonskom studiju u Pribislavcu ekipu za snimanje, bend sina Jana „Cold Snap“, pojačan gitaristom „Crnog perja“ te desetak grlatih „White Stonesa“ koji su mu trebali radi bučne kulise stadionskog doživljaja. Za nepuna dva sata himna „Moj Varteks jedini“ bila je snimljena. Stvaranje himne iziskivalo je određene troškove, ali ih je Kerekeš sam bezrezervno rješavao ne želeći čuti ni o kakvom povratu novca. Imao sam privilegiju što sam ju mogao prvi finalno odslušati. Bilo je to oduševljenje na prvu. Navijačka himna NK-a „Varteks“ koju je uglazbio i otpjevao Kerekeš, spada u red najboljih hrvatskih navijačkih himni. Uz njene taktove i prodoran glas Kerekeša proslavljali su se golovi i velike pobjede „Varteksa“ protiv: Aston Ville, Heerenveena, Brondbyja, Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka..
Privrženost Kerekeša igračima i navijačima godinama je bila pokretačka snaga koja je kreirala pozitivno ozračje kluba iz Zagrebačke 94. Tradicionalno, svake godine, Kerekeš je pripremao za igrače, stručni štab i upravu kluba besplatne izvedbe nekih od svojih hit predstava. Ta praksa započela je u prvoj godini postojanja 1. HNL-e, 1992. godine. Pred važnu utakmicu s HAŠK-om „Građanski“ (danas Dinamo), igrači NK-a „Varteks“ su bili u karanteni u Motelu na Varaždin bregu. „Dimnjačar Štef“ djelovao je na igrače vrlo poticajno. Momčad trenera Branka Ivankovića rasturila je drugi dan favorizirane goste iz Zagreba s čak 4:0. Kasnije, poštujući želju igrača da na njegovim predstavama prisustvuju njihove djevojke i žene, Kerekeš je svake godine pred Božić za klub odigrao neku od svojih hit predstava. Jedne godine se potrefilo da su svi prostori u HNK-u bili popunjeni, pa je Kerekeš predstavu „Povratak ratnika“ odigrao u nekadašnjem „Graničaru“. Glumačku ekipu, koju su u toj predstavi uz Kerekeša činile Marija Krpan, Matija Prskalo i Sunčana Zelenika nije nimalo smetalo što su se zbog pomanjkanja prostora morali presvlačiti u zahodu. Većina igrača, bez obzira na ambijent, tu će predstavu pamtiti cijeli život jer im je to bio prvi doticaj s kazalištem.
S veseljem se prisjećam tog nezaboravnog razdoblja isprepletenosti sporta i kulture. Bila su to čarobna vremena, vremena koja je uz veličanstvene nogometne uspjehe NK-a „Varteks“ obilježio i Ljubomir Kerekeš svojim pozitivnim pristupom, entuzijazmom i ljubavlju prema klubu. Njemu je uspjelo jednom jedinom rečenicom ujediniti igrače, upravu, navijače, političke stranke i cijeli Sjever Hrvatske: „I život svoj i sreću svu ja ostavit ću Varteksu“!
