Rođeni Varaždinac Đuka Puček, poznatiji kao Đukica, već je dugi niz godina zaštitni znak grada Zagreba. Đukica je muzičar, pjevač anđeoskog glasa i “žena zarobljena u tijelu muškarca”, kako on sam sebe voli opisivati. Iako je već u poznijim godinama, Đukicu još i danas krasi impresivan modni stajling. Uvijek je odjeven u tamne boje, u “kompletiće”, koje je u mlađim danima nadopunjavao s obaveznim štiklama. Kad sam ga prvi puta vidio, izgledao mi je poput mojih učiteljica u osnovnoj školi i to onih starije generacije. Uz sebe je uvijek nosio kofer za gitaru. Kružila je priča da u koferu nema ničega, što, naravno, nije bila istina, u njemu je uvijek bila spremna gitara.
Iz Varaždina i Zagreba do Pariza
Đukica je briljantan kantautor, pjesnik i pjevač noćnog života Zagreba. Prve muzičke akorde naučio je od oca u rodnom Varaždinu, gdje je i napravio svoje prve glazbene korake i postao prepoznatljiv. Kako u Varaždinu više vrijediš ako karijeru napraviš negdje drugdje, Đukica krajem pedesetih godina odlazi u Zagreb. Prve dane proveo je u Prihvatilištu za maloljetnike na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Nakon što je postao poznat, Đukicu su pitali zašto je došao u Zagreb. Dao je vrlo zanimljiv odgovor: “Zato jer je Varaždin kao pubertetlija, niti je dječak, niti muškarac. Niti je grad, niti je selo.” Svoj pjevački uspon Đukica je započeo sviranjem i zabavljanjem gostiju po lokalima. Prve godine u Zagrebu bile su mu teške. Trebalo je preživjeti. Šira javnost ga je upoznala tek kada je pobijedio s pjesmom “Vagabund” na u to vrijeme poznatom natjecanju “Prvi pljesak” u Varieteu. Nemirni duh i želja za uspjehom 1962. godine odveli su Đukicu u Pariz. U Parizu si je nadjenuo umjetničko ime “Georg Yugoslav” i pod tim imenom nastupao je i zabavljao ljude po lokalima, barovima i kabareima širom Pariza. Od gitare se nije nikada odvajao. Bio je to teško zarađen pjevački kruh, bez agenta i potpore, bez prijatelja i bez doma. Kada je napokon pronašao “sponzora”, kako se to danas popularno kaže, stvar se je preokrenula na bolje. Imao je sigurnu “gažu”, plaćen stan i hranu u hotelu.
Povratak u Zagreb
U francuskoj metropoli u kojoj žive ljudi svih nacija i uvjerenja Đukica je duhovno procvjetao. Obožavao je slobodarski duh i slobodoumnu sredinu velikog grada, neopterećenu predrasudama. Pariški dani prolazili su mu strelovito brzo. Trebalo je preživjeti užurbani svakodnevni ritam koji si je nametnuo - “ večernji nastupi u barovima - kućne zabave do jutra”. Nije dugo izdržao taj tempo. Teško je obolio. Bez ušteđevine i zdravstvenog osiguranja, donosi sudbonosnu odluku o povratku. Vraća se u voljeni Zagreb i sa sobom donosi šansonu koja ga je pratila za francuskih dana, a prati ga i dan danas. U Zagrebu se je brzo oporavio i ponovo uklopio u muzičke krugove. Počinje nastupati po barovima duž cijele države. Ima stalne angažmane, a ljetne praznine popunjava pjevanjem na kruzerima koji plove duž Mediterana.
Đukica je duša od čovjeka. Boem. U njemu nikada nije bilo nikakvog “elitizma”; on je jednostavno “drugačiji” i svi dobronamjerni ljudi su ga prihvaćali kao takvog. Svoju ulogu Đukica je igrao savršeno. Znao je da zločestu okolinu može pobijediti samo ako prvi “iskorači”, a ne da čeka udarac. Njegova izravnost kao oružje bila je fantastična. Đukica se nije skrivao, naprotiv, on je javno pokazivao da se osjeća kao žensko.
Koncert u Europa mediji
Veliku pažnju posvećivao je svom izgledu. Uvijek je pazio na odijevanje i frizuru. Frizuru mu je sređivala gospođa Halida, ista ona gospođa koja je sređivala kosu nekadašnje prve dame, drugarice Jovanke Broz. Godilo mu je kada su ga ljudi prepoznavali i pozdravljali na ulici, ali nije volio kada su ga nazivali krivim imenom i zato je naglašavao: ‘’Nisam Đokica, već Đukica.’’ Prije dvadesetak i više godina, Đukica je imao koncert u Varaždinu, u “Europa mediji”. Po običaju, klub “Europa medija” bio je krcat do daske. Đukica je koncert započeo sa suzama u očima. Dojmila ga je prepuna dvorana njegovih Varaždinaca. Poslije koncerta mi je rekao: “Jednostavno, sve me je to duboko ganulo. Rođen sam u ovom gradu, svoju sam karijeru započeo u ovom gradu i jasno je da mi ovaj grad znači nešto posebno. Osobito sam zadovoljan s činjenicom da ovdje ljudi još uvijek iskazuju interes za moje nastupe, kao što se to uostalom vidjelo na ovom koncertu u Kazalištu. A da varaždinska publika zna odabrati dobro, da je kritična, to je odavno poznato.”
Ponosan sam što poznajem Đukicu
Osim spomenutog koncerta, nastup Đukice Pučeka pamtim i po događaju koji se je desio dan poslije koncerta. U želji da se zahvali mojoj supruzi i meni na izvrsnom koncertu, veliki kavalir Đukica je navratio sljedeće jutro u klub “Europa mediju” na kavicu. Već s vrata me je upitao gdje je Sandra s nakanom da mojoj supruzi preda božanstveni buket cvijeća koji je držao u ruci. Kada sam mu odgovorio da je nema, prišao mi je bliže, zagrlio me i prišapnuo: “ Molim te zahvali joj na jučerašnjoj prekrasnoj večeri i odnesi joj ovaj skromni buketić kao mali znak pažnje.” Sve bi bilo u redu da u klubu nije bilo nekoliko mojih “zločestih” prijatelja koji su ubrzo kazalištem proširili priču: “Đukica je Cibi donio cvijeće”. Ponosan sam što poznajem Đukicu. Njegov život, njegova egzistencija, mogla je biti sve samo ne laka. Biti rođen drugačiji i pokazati da si drugačiji, u našoj Hrvatskoj zaista moraš imati petlju.
