Prolazio sam, prije nekog vremena, Kolodvorskom ulicom. Koračao sam lijeno, s noge na nogu, tražeći uspomene i toplinu koja je tu nekad stanovala. Zastao sam na trenutak, u sjećanjima, uz dvije metalne spomen-ploče pričvršćene na ogradama kućnih brojeva 3 i 7. Tu su nekad stanovali varaždinski kazališni zanesenjaci- redatelj Petar Veček i glazbenik Dragutin Novaković-Šarli.
Obojica umjetnika svojim su djelovanjem ispisali značajan dio povijesti varaždinskog kazališta. U današnjoj kolumni podsjetiti ću vas na bogatu ostavštinu jednog od njih - šansonjera, kantautora i skladatelja scenske glazbe Dragutina Novakovića-Šarlija. Najvećeg pjesnika među varaždinskim glazbenicima.
Prva nagrada u Subotici
Šarli se rodio u Varaždinu 1950. godine. Uz glazbu je sudbinski bio vezan od najranije mladosti. Njegov otac bio je učitelj glazbe, i ljubav prema muzici prenio je na sina. Od oca koji je svirao sve osim gudačkih instrumenata naslijedio je dar prema sviranju. Tata ga je prvo naučio svirati harmoniku. U bajkovit svijet glazbe Šarli je ušao sa šest godina kao pjevač u zboru kojim je rukovodio njegov otac. Uz redovno školovanje Šarli je završio i glazbenu školu.
Prvi ozbiljniji javni nastup imao je 1967. godine na „Omladinskom festivalu“ u Subotici. Uspješan festivalski debi bio je veliki poticaj za mladog glazbenika koji je nakon Subotice duboko zaronio u muzičke vode. Za talentiranog kantautora i šansonjera iz Varaždina pročulo se diljem cijele bivše države. Mediji ga proglašavaju „novim Arsenom“. Samosvojnom Šarliju zasmetale su te usporedbe pa sve manje nastupa, a sve više izvođenje svojih skladbi prepušta drugim izvođačima. Slijedeće 1968. godine ponovno se predstavio na subotičkom festivalu, ali ovaj puta kao autor. Osvaja prvu nagradu s pjesmom „Sanja“ koju je na festivalu izvodio Ivica Martinčević.
Dragutin Novaković-Šarli (Arhiva - Marijan Varjačić)
Godine 1970., sada već kao renomirani kantautor, nastupio je u vrlo gledanoj Muzikorami zagrebačke Radio-televizije s autorskom pjesmom „Jasna“ i osvojio prvu nagradu. Tijekom buntovničkih mladenačkih dana Šarli je bio istaknuti član varaždinskog teatra mladih entuzijasta „Ars longa vita brevis“ koji je proizašao iz Omladinskog dramskog studija gimnazije. Teatar je uspješno vodio mladi i daroviti Zlatko Vitez, student Akademije za kazališnu umjetnost. Uz Dragutina Novakovića i Zlatka Viteza, članovi teatra krajem 60-tih još su bili: Jadranka Grubješić, Vladimir Županić, Gabrijela Sviben, Nenad Opačić i Slavko Brankov. Osim priređivanja večeri poezije, ova grupa vrsnih umjetnika okupljala je mlade recitatore, glumce i ostale ljubitelje umjetnosti.
Skladatelj scenske glazbe i glazbeni pedagog
Iako ga šira javnost najviše pamti po njegovima pjesmama, kao kantautora, Šarli je najveći dio svog glazbenog opusa stvorio za kazalište. Za to je prvenstveno kriv njegov susjed iz Kolodvorske ulice i tadašnji ravnatelj Narodnog kazališta „August Cesarec“ Petar Veček. Na njegov je poziv 1978. godine stalno zaposlen kao skladatelj scenske glazbe i glazbeni pedagog teatra. Na tom mjestu ostao je do umirovljenja.
Dolaskom u kazalište stvaralački se preporodio. Nije ni čudo, Šarli je živio za muziku. Tijekom svog dugogodišnjeg rada u varaždinskom kazalištu svojom je glazbom obilježio mnoge kazališne predstave, bio koautor triju mjuzikla. Osobito su zapažena njegova jedinstvena ostvarenja unutar kajkavske poezije i glazbe. S veseljem se prisjećam Šarlijeve muzike i uprizorenja na predstavama - „Jederman iliti Vsakovič“, „Puno larme a za ništ“, „Bogi Ivač“, „Lamentacije Valenta Žganca“ i „Sveti Aleksi“.
Značajno je spomenuti i njegovu dugogodišnju plodonosnu suradnju s varaždinskim pjesnikom i tekstopiscem Marijanom Varjačićem i pijanistom Marijom Jajetićem, a posebno vrijedan i zanimljiv podatak je da je Šarli, jedini u Jugoslaviji, za života Miroslava Krleže osobno od njega dobio ekskluzivno pravo da uglazbi „Balade Petrice Kerempuha“.
Dragutin Novaković-Šarli (Arhiva - Marijan Varjačić)
Neopterećen radnim okovima i financijskim problemima Šarli je neumorno skladao, pisao aranžmane i stihove, pjevao, izvodio. U samim počecima svog bavljenja muzikom isključivo je pisao ˝tekstove za uglazbljivanje˝. Kasnije je osim svojih pjesama glazbom oplemenjivao i nebrojene stihove pjesnika koje je obožavao. Bile su to uglavnom sentimentalno-patetične pjesme naših poznatih pjesnika i književnika: Matoša, Krkleca, Ujevića. Rečeni slijed ukazuje na njegovo sazrijevanje.
Umjetničkim odrastanjem njegove vlastite pjesme bile su u stanovitoj mjeri pročišćene, dojmljivije u svojoj neposrednosti. Šarlijev napjev je s godinama postao smireniji, suzdržljiviji. Njegova pjesnička˝ poruka˝ stizala je slušatelja u svojoj punoći i jasnoći. Stalno prisutni osjećaji tuge, melankolije i nostalgije u njegovim pjesmama neki glazbeni kritičari pripisuju velikom utjecaju međimurske narodne popevke. Taj utjecaj je posebno vidljiv u šansonama koje su pisane na kajkavskom narječju.
Šarli nije volio da ga se smješta u žanrove i ladice. Značajan dio njegovog pjesničkog opusa zabilježen je u vlastito izdanoj knjizi poezije „Kada ode“. Šarli je bio nadasve duhovita osoba, često puta sarkastičan i zajedljiv. Provokativnost je bila njegov odgovor na bahatost, agresivnost i primitivnost svijeta koji ga okružuje. Osim kao kantautor, Šarli se iskazao i kao slikar čiji portreti i grafike varaždinskih veduta krase zidove mnogih kuća.
Festival Kajkavskih popevki
Šarlijev prijatelj i bliski suradnik Ljubomir Kerekeš ispričao mi je zanimljivu anegdotu vezanu uz njihovu umjetničku suradnju. Godine 2002., na prvoj večeri festivala Kajkavskih popevki u Krapini, među najzapaženijim izvođačima našao se neočekivano Kerekeš s Šarlijevom pjesmom „Bicko“. Njegov nastup ne bi bio iznenađenje da on na tom festivalu nije završio iz puke zafrkancije.
- Na povratku s jednoga kazališnog gostovanja, a istina i Bog, bili smo malo pod parom, moj kolega Dragutin Novaković-Šarli rekao mi je da je napisao dvije pjesme za Krapinu. Jednu pjesmu Šarli je poklonil svom prijatelju Branku Beku, a drugu je namijenil meni. Mislili smo da od toga i onak ne bu niš. No za 15 dana stigla je depeša da smo u službenom dijelu programa i sad smo tu di smo. Iz te se kože više nije moglo - ispričao mi je Ljubomir Kerekeš najbolje oslikavši lik glazbenog genijalca i boema Dragutina Novakovića-Šarlija.
Dragutin Novaković-Šarli (Arhiva - Marijan Varjačić)
Kada nije živio glazbu, Šarli je bio vuk samotnjak i veliki poklonik druga Marijana Badela. Sam za stolom „Strniščaka“, „Rogoza“, a pod kraj života „Turista“, znao je u njegovom društvu provoditi sate i sate udubljen u svoje misli, ispisujući nove pjesme i kompozicije.
