Nakon podužeg vremena navratio sam do meni omiljene „stare krame“ na Sajmištu. Prilikom svakog obilaska jedinstvenog varaždinskog buvljaka moja jedina odrednica je razgledavanje knjiga sportskog sadržaja. Ovu subotu pažnju mi je zaokupila knjiga posvećena atletici.
U startu nisam baš pokazivao preveliki interes za njezinu kupnju jer je bila na engleskom. Kada sam je otvorio, primijetio sam da je na njezinoj prvoj stranici kemijskom olovkom ispisano ime Dragutina Grimsa. To je bio dovoljan argument da ju odmah kupim, na veliko zadovoljstvo simpatičnog prodavača Roma.
U današnjoj kolumni, Vama kojima prezime Grims ne znači ništa i Vama kojima ono predstavlja isključivo asocijaciju na odlazak kod optičara u Gajevoj ulici, ispričat ću zbog čega mi se ta knjiga učinila vrijednom. Grims je jedno od najstarijih i najcjenjenijih obiteljskih prezimena koja su činila i čine noviju povijest grada Varaždina. Dragutin Grims bio je ugledan varaždinski obrtnik, optičar i urar koji je kao optičar dostigao visoke svjetske standarde. Grims je svoju optičarsku radionicu u rodnoj kući u Gajevoj ulici još 1962. godine prepustio Ghetaldusu, ali se sve do danas uvriježila uzrečica: „Idem do Grimsa po naočale“.
Malo Varaždinaca zna da je optičarski obrtnik Grims bio i svestrani sportaš i sportski djelatnik koji se smatra ocem varaždinske atletike. Bio je osnivač i aktivni natjecatelj atletske sekcije Športskog kluba „Slavija“, natjecatelj, tajnik i trener atletičara Varaždinskog športskog društva (V.Š.D.) te naposljetku dugogodišnji trener u Atletskom klubu „Sloboda“. Svojim tridesetpetogodišnjim sportskim djelovanjem Grims se je po rezultatima i po stručnim sposobnostima uzdigao među vrhunske stručnjake atletskog sporta u tadašnjoj državi.
Dragutin Grims rođen je 1907. godine u Varaždinu. Sportom se počeo baviti 1919. godine, najprije gimnastikom, a od 1922. atletikom. Za atletiku se zagrijao kao gimnazijalac nakon što je postao član atletske ekipe varaždinske gimnazije koja je osvojila gotovo sva prva mjesta na srednjoškolskom prvenstvu Jugoslavije. Zajedno sa svojim prijateljem Ivicom Bukovcem, godinu dana kasnije počeo se ozbiljnije baviti trčanjem i skakanjem. Posebno ga je zanimao skok s motkom pa mu je to postala specijalnost. Sa skokom od 330 cm bio je četvrti u Jugoslaviji. Atletika kao sport tih je godina u Varaždinu bila tek u povojima.
Zaljubljenik u atletiku Grims činio je sve da potakne i zainteresira svoje kolege na bavljenje kraljicom sportova. Bio je uporan pa je na igralištu Varaždinskog športskog kluba (danas SC „Sloboda“) sam napravio dio staze, iskopao jamu za doskok i napunio je pijeskom. Razočaran slabim interesom za atletiku u Varaždinu, postaje član Atletskog kluba „Marathon“ iz Zagreba. Putovao je dva puta tjedno vlakom iz Varaždina u Zagreb te trenirao i nastupao sve do 1932. godine. To mu je bilo prenaporno pa donosi odluku da osnuje atletski klub u svom gradu.
Najbogatiji sportski klub u Varaždinu u to vrijeme bio je „Slavija“, klub tekstilne tvornice Tivar, današnjeg Varteksa. Mnogobrojne i uporne Grimsove ponude tom klubu za osnivanje lakoatletske sekcije urodile su plodom pa je na njegovu veliku radost iste godine oko nogometnog igrališta napravljena atletska staza duga 500 metara, sa svim bacalištima i skakalištima. To je privuklo mnogobrojne ljubitelje atletike. Uskoro je „Slavija“ imala snažnu atletsku momčad u kojoj su se nalazili Samac, Tomašković, Kalbač, braća Đurak i drugi, a nešto kasnije pojavio se i talentirani junior Artur Takač, kasnije poznati atletski i olimpijski stručnjak svjetskog glasa pa zatim Rudolf Markušić ”Mrzla”, koji je bio rekorder u bacanju koplja i državni reprezentativac. Poslije se ističu Antun Rak i Branko Čavić, izvrsni trkači na duge pruge, dok je Ervin Reisinger bio jedan od najboljih bacača kladiva.
Grims je bio oduševljen. Trud i odricanje su se isplatili. Njegovo veliko zadovoljstvo potvrđuje izjava pronađena u lokalnom tjedniku: „Samo malo više sistematskog rada i osiguranih sredstava najednom su urodili plodom i s desecima atletičara kakve su poželjeli svi beogradski i zagrebački klubovi. A bili su čisti amateri…“
Blistavi uspon atletike u „Slaviji“ trajao je sedam godina, sve do 1939. godine. U tom zvjezdanom razdoblju varaždinske atletike nizali su se uspjesi. Artur Takač je, primjerice, pobijedio u ono vrijeme veoma poznatog Kotnika, državnog reprezentativca, postigavši na 800 metara vrijeme od 1:58.6, što je bila prava senzacija. Unatoč postignutih rezultata, dvojac koji je predvodio sekciju, Grims i Takač, nije bio zadovoljan statusom atletike unutar Športskog kluba „Slavija“. Smatrali su da je atletska sekcija u odnosu na nogomet bila zapostavljena pa su 1939. godine odlučili osnovati Varaždinsko športsko društvo (V.Š.D.) u koje prelaze svi atletičari „Slavije“.
U sklopu novoosnovanog V.Š.D.-a djelovale su dvije sekcije - atletska i hokejaška. Odmah po osnivanju V.Š.D-a pristupilo se gradnji atletske staze i svih borilišta na igralištu „Veške“ u Spinčićevoj ulici. Sredstva za gradnju osigurana su dobrovoljnim prilozima građana. Preko 150 građana, ljubitelja atletike, potpisalo je obveznice na ukupno 40.000 dinara i isplatilo ih za nekoliko mjeseci. Grims je sam napravio nacrt staze i ostalih borilišta, a na stadion je s tadašnjeg radilišta kod Starog grada doveo industrijsku željeznicu i za pet tjedana staza je bila gotova.
Svečano otvorenje novog atletskog borilišta 18. lipnja 1939. godine uveličala je snažna reprezentacija Budimpešte. Procvat atletike pod Grimsovim vodstvom se nastavio. Pojavila su se nova imena – Fabeta, braća Santo, Petrina, Drago Krnoul… Redaju se atletski mitinzi i krosovi. Varaždin postaje snažan atletski centar sa snažnim juniorskim i seniorskim ekipama.
A onda je došao rat. Veliki broj članova, a među njima i Grims, bojkotirali su rad V.Š.D-a i povukli se jer su sportsko društvo u svoje ruke preuzeli predstavnici ustaške vlasti. Poslije rata Grims se je ponovno s puno žara prihvatio rada na obnovi atletike u Varaždinu, posvetivši se pretežito atletičarkama. I tako se u gradu, u kojem ranije nije bilo niti jedne atletičarke, zahvaljujući Grimsu, najednom skupilo pedesetak djevojaka koje su marljivo trenirale i na natjecanjima skupljale trofeje.
Sestre Borovec, Bosiljka Šeb, sestre Tribuson, Štefić, Škerbić, Čovran, Vidović, Vrček, Mikac, tri sestre Smiljanić, Njegovec i druge spadale su u red najboljih juniorskih i seniorskih ekipa u zemlji. Točnije, jednom su osvojile treće mjesto kao seniorke, a dva puta bile su juniorske prvakinje Jugoslavije. Višestruke državne reprezentativke bile su Đurđa Borovec u bacanju diska i Bosiljka Šeb u trčanju na 800 metara s preponama.
I onda najedanput, nakon što je u dva navrata vodio državnu reprezentaciju kao tehnički šef, a usporedno s razvijanjem muške ekipe pod vodstvom Josipa Petrovića a kasnije Dražena Ožega, Grims je naizgled bez ikakvog razloga, izostao s treninga. Bio je to njegov zadnji kontakt s atletikom. Nitko još do danas nije uspio saznati zašto. Umro je u Varaždinu 1994. godine.
