Postavljanje hibridne trave na igralištu stadiona „Varteks“ primaklo se kraju. Zaželio sam se nogometa pa sam s velikim veseljem otišao odgledati prvu utakmicu NK-a „Varaždin“ odigranu na najskupljoj travnatoj postelji sjevera Hrvatske.
Nakon podužeg vremena Zagrebačkom ulicom mogla se osjetiti graja strastvenih ljubitelja nogometne igre. To me oduševilo i vratilo u mladost kad smo išli na utakmice i nije nas zanimalo tko vodi klub, tko je predsjednik, a tko je direktor. Zanimalo nas je samo tko je centarfor, tko najbolje dribla i dijeli najbolje lopte. Kao što priliči mojim godinama, smjestio sam se u „kazališnoj“ sredini zapadne tribine. Tijekom utakmice pogled mi je svako malo bježao na klupu za rezervne igrače. Tražio sam nešto za što sam unaprijed znao da neću naći.
Nedostaje mi dragi lik prijatelja, dugogodišnjeg klupskog liječnika Dr. Mihovila Posavca. Fale mi njegov zarazni smiješak i sijedi brkovi koji su odisali dobrotom. Dr. Posavca već dugo nema u klubu, od 2007. godine, kad je izgubio utakmicu od zloćudne bolesti u 65. godini života.
Dr. Posavec Mihovil
Najomiljeniji sportski doktor varaždinskih sportaša rodio se 13. listopada 1942. godine u Karlovcu. Tamo se je njegov otac zatekao radeći kao službenik na željeznici. Kako je u to vrijeme bilo uobičajeno da se državni službenici premještaju, obitelj Posavec preselila se u Varaždin. Život u Slavenskoj 7, kraj igrališta nekadašnjeg Partizana, nadahnuo je sina jedinca Mihovila da se počne družiti s loptom i to onom nogometnom.
Kao talentiran dječak nije ostao nezamijećen u dijelu grada u kojem su živjele tadašnje nogometne zvijezde NK-a „Varteks“, Branko Tešanić i Luka Čop. Na njihovu preporuku 1958. godine počinje trenirati na „Varteksu“. Bio je darovit igrač, ali nimalo ambiciozan. Završetkom juniorskog staža 1961. godine odlučuje reći zbogom nogometu i upisuje studij medicine u Rijeci. Želja da ima stetoskop oko vrata i da pomaže ljudima bila je jača od dječačkih snova. Put do doktorske titule nije mu bio lagan, ali je uspješno okončan na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
Prvo doktorovo zaposlenje bilo je u ambulanti živopisne Cestice nedaleko slovenske granice. Bilo je to prekrasno razdoblje njegovog života. Ne samo da se je kao liječnik zbližio s domaćim ljudima, već se i njegova ambulanta prometnula u središte zbivanja lokalne zajednice. U njegovu ambulantu dolazilo se telefonirati jer je u to vrijeme rijetko tko u selu imao telefon. U ambulanti su se kovali planovi za nogometne turnire, vatrogasne zabave i ostala društvena događanja.
Dr. Posavec bio je ponosni otac u to vrijeme rijetkih varaždinskih „trojčeka“. Bilo ga je lijepo vidjeti kako Trakošćanskom ulicom gura dječja kolica s troje malih limača. Nakon vođenja ambulante u Cestici dr. Posavec zapošljava se u Varaždinu na „Hitnoj“. Vijest o njegovom dolasku brzo se proširila sportskim krugovima pa su ga varaždinski klubovi počeli zvati da im bude klupski liječnik. Postaje liječnik hrvača Varteksa, potom liječnik rukometašica VIS-a pa nogometaša varaždinske Slobode da bi se naposljetku najduže skrasio u NK-u Varteks.
Poznati varaždinski liječnici na Istočnoj tribini stadiona „Varteks“ 70-tih godina - Sjede u prvom redu: dr. Đuras Velimir ( drugi zdesna), dr. Ćupić Vlatko (treći zdesna) i dr. Posavec Mihovil (četvrti zdesna)
Radio sam u to vrijeme u klubu. Bio sam sretan što su ga kolege Cvek i Ivanković uspjeli privoljeti da postane naš klupski liječnik. Dr. Mihovil Posavec svojim je radom obilježio najuspješniju natjecateljsku epohu djelovanja NK-a „Varteks“. Ostat će zabilježen kao liječnik koji je prvi oformio i ustrojio klupsku ambulantu na kojoj su nam pozavidjeli veliki Hajduk i Dinamo. Počeo je s malom crnom doktorskom torbom za posjete koju je na poslu popunjavao s najpotrebnijim medikamentima.
Tijekom vremena dr. Posavec prometnuo se u voditelja sportske ambulante i predsjednika Sekcije sportskih liječnika Varaždina. Moglo ga se vidjeti na svim sportskim priredbama. Isticao se kao volonter, vodeći zdravstvene službe svih značajnijih sportskih događanja u Varaždinu, poput YUPEA-e, Univerzijade, Turnira prvakinja u rukometu. Strepio je nad svakim potezom sportaša(ica), baš kao da i sam igra. Sportaši su ga obožavali nazivajući ga „dobrim duhom varaždinskog sporta“. I to s razlogom jer je pomagao sportskim klubovima na sve moguće načine. Neumorno je dežurao na utakmicama, dolazio na treninge i radio liječničke preglede sportaša. Uvijek je pronalazio vremena da pomogne, iako su ga klubovi najčešće plaćali s tri slatke riječi: „Puno hvala doktore“.
Njegov predani rad prepoznat je i van granica naše županije. Dr. Posavec bio je službeni liječnik Saveza selekcija rukometašica Europe 1990. godine te liječnik mlade nogometne reprezentacije Hrvatske u razdoblju od 1995. do 1997. godine Bile su to motivirajuće počasti za doktora, ali svi mi koji smo ga bolje poznavali znamo da je bio najsretniji kad je bio uz svoje nogometaše „Varteksa“, na stadionu preko puta kapelice u Zagrebačkoj ulici.
Utakmice voljenog kluba doživljavao je navijački, s puno strasti. Čas se ljutio na suce, čas se radovao svakom dobrom nogometnom potezu. Svi koji su ga poznavali pamte ga po jednom simpatičnom detalju. Uvijek je nosio mokasine bez čarapa, i ljeti i zimi. Kao liječnik u NK-u Varteks proveo je više od 30 godina pružajući medicinsku pomoć i podršku brojnim generacijama nogometaša. Velik broj gostujućih utakmica i priprema nogometaša „Varteksa“ proveo sam u njegovom društvu. Odlaske na utakmice nikada nije doživljavao kao opterećenje.
Još pamtim što mi je rekao na jednoj od naših posljednjih kava u „Contri“: "U nogometu sam od malih nogu i mogao sam samo sanjati da ću kao liječnik imati priliku toliko toga doživjeti s „Varteksom“. Velika je privilegija biti svjedokom stotinama Varteksovih utakmica, Heerenvena, Mallorce, Aston Ville, pobjeda i poraza, putovanja i druženja. Upoznati brojne sjajne nogometaše, trenere, fizioterapeute i kolege s kojima sam radio. To su prijateljstva i uspomene za cijeli život.“
Dr. Posavec Mihovil u društvu kolege dr. Nikice Daraboša (drugi s lijeva) i trenera NK-a „Varteks“ Gabrijela Poljanca (prvi slijeva) i Damira Jagačića (treći slijeva)
Tih i nenametljiv, tipičan „dobrica“, znao je s posebnom empatijom komunicirati s igračima koji su ga obožavali. Veliku privrženost klubu nikada nije mogao sakriti iza ozbiljne bijele doktorske kute. Varaždinskom nogometu nedostaje njegov pozitivni pristup nakon izgubljene utakmice i njegovi simpatični sijedi brkovi. A najviše od svega nedostaje nam njegov zarazni smiješak. Zaslužio je fotografiju u VIP salonu stadiona „Varteks“. To je najmanje što možemo učiniti za njega. Oteti ga zaboravu.
