Prošle godine, u svojoj sedamdeset šestoj godini, napustio nas je najpoznatiji varaždinski "dotepenec" Darko Belušić. Ostao sam zatečen tom viješću. Kako i ne bi, umro je dio moje mladosti. Sedamdesetih godina Belušić je bio vlasnik kultne varaždinske diskoteke "Lapidarij 2" u Nazorovoj 2, preko puta Starog grada i dobro posjećene krčme u Jalkovečkoj 37. Upoznao sam ga kroz nogomet. Bili smo žestoki suparnici na legendarnom nogometnom turniru "Chapatanga". Kasnije smo se zbližili i ostali u prijateljskoj vezi sve do njegove smrti.
Darko Belušić, Varaždincima poznatiji kao Bela, odrastao je uz siromašni zagrebački purgeraj Tkalčićeve ulice, od milja zvane Stara Tkalča. Unatoč teških socijalnih prilika u kojima je odrastao, hrabro je kročio kroz život stekavši akademsko obrazovanje učitelja. Prvi posao po završetku školovanja dobio je u Međimurju. U školstvu se nije dugo zadržao. Nemirni mladenački duh otpuhnuo ga je iz Međimurja preko Atlantika u Sjevernu Ameriku.
Nakon povratka iz Kanade, varaždinski poštar Capek pridonio je tomu da je Belušić u dolasku zaobišao Zagreb i skrasio se u našem gradu. Sestra poštara Capeka bila je Belušićeva susjeda iz Tkalčičeve ulice. Prilikom posjete sestri, omiljeni kvartovski poštar Capek je Belušiću, povratniku bez posla, predložio da uzme u najam uhodanu krčmu Pazmana u Jalkovečkoj ulici broj 37 u Varaždinu. Belušić je bez velikog razmišljanja prihvatio Capekov prijedlog. Preuzeo je krčmu i doselio se u Varaždin. Odluka o preuzimanju pokazala se kao pun pogodak. Preko puta Pazmanove krčme nalazila se u to vrijeme kasarna JNA-e s više stotina žednih vojnika.
Dolazak u Varaždin pokazao se kao pun pogodak. Belušić je u Varaždinu pronašao sreću, prijatelje, ljubav i razumijevanje. Svi koji su ga poznavali prisjetit će se da je bio vrlo zanimljiva osoba. Markantan, zgodan, komunikativan, načitan i uglađen, mangup, koji je prošao zagrebačku uličnu školu, bio je penicilin za Varaždinke. Mi Varaždinci bili smo zbog toga ljubomorni na njega - "dotepenca", ali nas je svojim šarmom uvijek uspijevao pridobiti na svoju stranu.
Iako je Belušić bio deset godina stariji od mene, studirali smo zajedno. Nismo bili baš neki vrsni studenti, ali smo se trudili. Na trećoj godini nas je zbližio zajednički problem. Pred nama se je uzdigla visoka prepreka zvana matematika. Nismo je nikako mogli zaobići. Na kraju smo spas pronašli zahvaljujući dodatnim instrukcijama. Prolazeći zajedničke studentske muke nisam mogao odoljeti da ga ne upitam što mu znači fakultet obzirom da je situiran i ima uhodani posao u ugostiteljstvu. Rekao mi je: „Nije zbog mene. Mama mi je još živa i njoj bi to puno značilo.“ Niti danas nisam siguran da li se šalio ili mi je govorio istinu.
Nakon deset prekrasnih godina života provedenih u Varaždinu, Belušić se vratio kući, u svoj rodni Zagreb, i najdražu "Tkalču". Tamo se je slijedom novostvorenih prilika nastavio baviti ugostiteljstvom. Iako je najveći dio života bio ugostitelj i turistički radnik, mi koji smo ga bolje poznavali znali smo da u dubini duše nije volio taj posao. Belušić je bio prije svega humanist, učitelj i veliki zaljubljenik u povijest, umjetnost i šport. Nadahnut osjećajima i domoljubljem, tek se je u poznijim godinama zdušno dao na istraživanje i opisivanje povijesti Zagreba, svoje "Tkalče", te njegovom srcu posebno priraslog Varaždina.
Spisateljska i povijesna nadahnuća uspio je tijekom života pretočiti u nekoliko izdanih knjiga. U knjigama koje je napisao dao je toliko iscrpan povijesni i recentni osvrt na Zagreb i Varaždin, kao rijetko koji od hrvatskih povjesničara. U svojim knjigama Belušić je lijepim riječima ispisao životopis značajnih povijesnih osoba te događaja, ali i slikopis malih i običnih ljudi, čak i onih koji su za život zarađivali baveći se često puta problematičnim i sumnjivim poslovima. Na sebi svojstven način ulazio je u živote običnih ljudi družeći se s njima svakodnevno, upijajući njihovu dušu, pokušavajući ih razumjeti kako bi svoja opažanja stavio na papir.
Nažalost, za razliku od publiciranih knjiga iz serijala: "Priče iz stare Tkalče" ("Purgerska sjećanja"; "Tajni puteni život" i "Zadnjičari"), knjiga o Varaždinu i Varaždincima - "Moj lepi i dragi Varaždin – sjećanja jednog dotepenca" nije bila te sreće da dočeka svoje izdanje za njegova života. Bilo bi lijepo da se to dogodi jednog dana. Najpoznatiji varaždinski "dotepenec" to sigurno zaslužuje.
