Najveća je bijeda kada čovjek nikoga ne treba, kada je sam sebi dovoljan. Jednog takvog bijednika u liku bogataša opisuje Isus u prispodobi ove nedjelje. Nije njegov problem u tome kako se odijevao i sjajno gostio, nego u tome što se iz nedodirljivosti svoje oholosti nije ni osvrtao na gladna siromaha koji je ležao pred njegovim vratima. Bogat je čovjek tog siromaha, koji je bio Božji dar, njegova ulaznica za nebo, ignorirao, a Isus kaže da su čak i psi dolazili i lizali mu čireve.
Veli jedna izreka da je lako prepoznati dobre ljude jer prema njima trče djeca i psi. Ne znam je li znanstveno dokazano to da psi mogu prepoznati čovjekove dobre i zle namjere, ali znam da ljudima dobra čovjeka nije teško uočiti. Ne prepoznaje se on po financijskim mogućnostima, nego po mogućnostima duha.
Bogataš nije završio u paklu jer je bio bogat, nego jer ni za što osim za svoje blagostanje i uživanje nije mario. Nije mislio na blagodat žrtve, bogatstvo empatije, zlato velikodušnosti... Tek nakon smrti obojice likova iz priče, kada su primili plaću za svoja djela, vidimo da je bogataš itekako primijetio Lazara, jer znao mu je ime, ali za njegovu ga muku nije bilo briga, sve dok se i sam nije našao u muci, sve dok ga nije trebao. A tada je bilo prekasno.
Moguće je to, da se čovjek prekasno sjeti Božjega poziva na čovjekoljublje, koje je sastavni dio bogoljublja, i onda mu više nema pomoći ma kako se skrušio u svom trpljenju. Dakako da Gospodin želi da se svi ljudi spase, ali sve ima svoje vrijeme i za sve postoji granica. Božja je granica pravedna. I nepremostiva. Nije slučajno Isus u Abrahamova usta stavio riječi o provaliji preko koje prijelaza nema.
Nerijetko vidimo kako oni koji ne poštuju granice padaju u mračne ponore posesivnosti i pohlepe, ovisnosti, zavisti i ljubomore, ratova, nepovjerenja i drugih bolesnih stanja neprijateljstva koja vode u pakao. A pakao nije priča, nego najopasnija stvarnost života.
Ako se čovjek danas ne osvijesti i ne želi čuti ozbiljnost molitve: "Život kratak, a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubim sada, može propast i moj spas!" sutra će možda biti prekasno. Najgroznije je gubljenje vremena padanje u zamku sebičnosti, samodostatnosti i nebrige. Umjesto toga, imajmo hrabrosti nadvladati napasti zloga, danas, i odmaknuti se od ruba provalije u koju nas mami.
Imajmo srca vidjeti u ljudima pred svojim vratima darovane Božje ulaznice za nebo. U tim suzama i ranama zlata vrijednim, u tom pogledu i osmijehu neba vrijednom odškrinuo nam je Gospodin svoja vrata i pokazao obris svoga krila. Put je do njega tvrd, ali ne ostavlja nas on bez nebeske mekoće na svom jastuku križa. Zagrlimo ga radosno i hrabro! Vlč. Ivica Cujzek
