Čitamo u Evanđelju kako farizeji, koji se smatraju pravednicima i uzorima pobožnosti, prigovaraju zašto se Isus druži i jede s grešnicima. On odgovara da zdravi ne trebaju liječnika, nego bolesni i da nije došao zvati pravednike, nego grešnike.
Božji poziv upućen je slabima, malenima, poniženima, odbačenima, ubogima. Veliko je pitanje vidimo li sebe među njima i za stolom s njima? Ili su nam nepoželjni pa ih izbjegavamo kad god i kako god možemo? Veliko je to pitanje jer odgovor nam pomaže procijeniti kako smo blizu Bogu za kojim tragamo.
Duboko se s tim odgovorom prožimaju stihovi pjesnika iz naših krajeva Milana Crnkovića u kojima čovjek "u maloj jednostavnoj crkvi" promatra okupljene. Iz tog prizora rađa se želja da bude "bliz i jednak starici čiji rast voli djetinju visinu i drugoj koja na leđima kao naprtnjaču srama grbu nosi, i onoj kojoj grubi češljevi godina ostaviše jasnih tragova u kosi. I da moja kosa kuštrava nestane s glave i glava ko starcu onom ponizno zasjaji, i da mi tijelom oštri srh prođe dok misao prošaptava: Kaji se, brate, kaji!"
Na početku svete mise, kada udarimo šakom u prsa u pokajničkom činu, kažemo da smo sagriješili vrlo mnogo. Još je jedno veliko pitanje mislimo li to stvarno ili su nam te riječi postale navika koju nesvjesno ponavljamo jer misa tako ide. Odgovor na to pitanje pomoći će nam kročiti na Božji trag, u njegovu blizinu, za njegov stol. Ne zaboravimo, ne dolazi on k onima koji misle da su bezgrješni.
Važna je liturgijska gesta taj udarac u prsa koji, za razliku od busanja u kojem se čovjek razmeće i hvali, označava skrušenost, preuzimanje odgovornosti i želju za obraćenjem. Udarcem u prsa kao da razbijamo štit koji dijeli naše srce od ljekovitosti Božjega pogleda i od osjetljivosti za drugog čovjeka. A ta gesta osim zamaha prema sebi, sadrži i obrnuti, zamah od sebe. Kao da čupam svoje grešno srce i odbacujem iz sebe sve nedostojno, odlučno stavljajući na njegovo mjesto novo srce, budno i spremno kucati iskreno, čisto i vjerno.
Pristupim li toj gesti svjesno, skidam sa sebe sve što me dijeli od Boga i izbacujem iz sebe sve etikete koje me vrijeđaju, sve dijagnoze koje me bole, shvaćajući da nisam propalica, varalica, lažljivac, egoist, pijanac, bludnik, nisam glupan, nisam uzaludan. Nisam ništa od toga čime me otac laži zarobljava, nego sam to što vidi Isus koji dolazi k meni, zbog mene, za taj stol u toj crkvi. On u mojem srcu ne vidi grešnika kojega se stidi, nego čovjeka kojega voli.
Zato, brate i sestro, kaji se da osjetiš Božji pogled poštovanja, privržen onima koji imaju hrabrosti priznati da trebaju njegov lijek i koji se svim srcem bore ne odbijati ga više – mišlju, riječju, djelom ni propustom. Vlč. Ivica Cujzek
