U današnje vrijeme mnogih i raznovrsnih tehnoloških dostignuća po kojima je čovjeku olakšan svakodnevni život, sve mu je nadohvat ruke, vrlo brzo možemo stupiti u kontakt jedni s drugima pa bili i na najudaljenijem mjestu našeg planeta.
No, unatoč tome čovjeku nikad dosta - u njemu se iz dana u dan povećava težnja za znanjem i posjedovanjem - povećava se čovjekova sebičnost i oholost.
Zapravo, imamo osjećaj da čovjekov sve veći napredak otuđuje samog čovjeka, vodi ga u nečovječnost. Nema mjesta za bližnjega jer društvo čovjeka formira kao pojedinca da lakše njime upravlja.
Današnji se čovjek daje zavesti onim što vidi, prolaznim stvarima i trenutnim užicima. Svjesno zanemaruje svoj duh, a da pri tome ne razmišlja da tako odbacuje Stvoritelja koji mu je udahnuo toga duha.
Taj nas duh potiče na dobro, poziva nas da u svojoj slobodi krenemo prema Ocu nebeskom i obuzet će čitavo naše biće. Duh Sveti različite ljude ponovno povezuje, vraća ono zajedništvo koje je izgubljeno grijehom. Ljudima postaje jasno da je bît života upoznati i slijediti Boga, biti u zajedništvu s bližnjima.
Ta pripadnost Bogu očituje se u našem priznanju Isusa kao Spasitelja po smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih. Taj odnos zadržava se postojanošću u molitvi i zajedništvu kakvo su njegovali apostoli s Isusovom Majkom Marijom i ostalim ženama u zajednici.
U mjesecu svibnju tako se naglašava Marija kao uzor Crkve koja moli, a molitva je nužno poveznica apostolskog djelovanja s Bogom.
