Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj u povijesti ljudskog roda. Dogodilo se jednom, a njegove spasonosne datosti traju vječno. Čitava je povijest Crkve obilježena tom znakovitošću. Kristov prazan grob objavljuje Božju ljubav, milosrđe, poniznost i blagost, koje će pobijediti zlo, mržnju, očaj, sebičnost i smrt.
Petrov nastup u Kornelijevoj kući, opisan u Djelima apostolskim, zapravo je svečani početak misijskog djelovanja prve Crkve među poganima. U svojem govoru Petar ističe da Bog nije pristran, nego hoće da se iz svakog naroda spašavaju oni koji ga priznaju Spasiteljem. Sažeo je Isusovo trogodišnje javno djelovanje opisujući da je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući bolesne. Tako im je želio naglasiti da su za vjeru Crkve bitna i djela, a ne samo Isusov nauk.
O Isusovoj smrti Petar svojim slušateljima nije morao puno govoriti jer je to bila poznata i dobro razglašena vijest. Uskrsnuće je ipak trebalo malo detaljnije i češće naviještati i poticati na prihvaćanje. Tako Petar ističe da je sâm Bog uskrisio i proslavio Isusa te ga postavio za suca živih i mrtvih, koji ljude može izbavljati od krivnje i spašavati od vječne kazne, koji daje život onima koji mu se pridruže vjerom dobivenom po krštenju.
Ivanov izvještaj daje nam prikaz različitih pristupa i svjedočanstava o događajima nedjeljnoga uskrsnog jutra. Možemo pratiti napredovanje u vjeri članova prve zajednice u Jeruzalemu, a posebno Petra i Ivana. Od nevjerice i sumnji nakon Velikog petka, bojazni da će i njih snaći slična smrt pa do sigurnosti, neustrašivosti i postojanosti, apostoli su prošli čišćenje pameti i srca. Njihova se vjera temeljila na iskustvu koje su stekli u susretima s Isusom. Postali su čvrsta zajednica vjernika sabrana oko uskrsloga Krista, sigurni da vjerujući u njega umiru bez grijeha i dobivaju novi – vječni život.
Pitajmo se što nama znači Kristova žrtva na križu, njegovo uskrsnuće od mrtvih? Primjećujemo li ga kako hoda s nama u našim teškoćama i problemima na našim životnim putovima? Zovemo li ga u pomoć? Trčimo li poput Ivana i Petra na izvor spasenja? Imamo li hrabrosti stati pred Uskrsloga i krenuti njegovim putom prema vječnosti? Jesmo li svjesni svoje pripadnosti Crkvi kao zajednici Isusovih vjernika, narodu Božjemu, koji treba pronositi radosnu vijest spasenja svim ljudima? Može li se za nas reći da smo povjerovali?
Mi smo Crkva koja živi od prvoga uskrsnog jutra, sabire se oko uskrslog Krista svaki prvi dan u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje u njoj – po evanđelju koje se na misi naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, pa zaređenim službenicima Crkve, pa sabranoj zajednici krštenika. Od danas dublje gledajmo i vjerujmo!
