Netko je izbrojao da su Majci Božjoj u Hrvatskoj posvećena 1162 vjerska objekta, 8 katedrala i 107 svetišta. Već su to podaci koji nalažu strahopoštovanje svakome tko osjeća privrženost kulturi svoga podneblja, što se diči i bogatstvom nematerijalne baštine nadahnute ljepotom Bogorodice. No neku uzvišeniju veličinu u Mariji osjeća duša našega naroda koja joj čast iskazuje mnogim blagdanima i nazivima: Lepoglavska, Bistrička, Remetska, Gorska, Trsatska, Sinjska, Biškupečka... U njima se ističe privrženost onoj riječi “naša” na koju uvijek kane radosnica kada se u puku zaori: Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata!
Ali nije Marija velika zbog toga. Tajnu istinske veličine otkrivamo razmatrajući njezin hvalospjev u kojem ona sebe naziva neznatnom. Čitav Marijin život škola je malenosti koja jedina nikada ne razočarava jer je kadra iznijeti teret disciplinirane dosljednosti. Za tu veličinu nije dovoljno prigodno sklapati ruke, već je potrebno Boga na svojim rukama donositi u krutost svakodnevice.
Ona je Isusa nosila, hranila, čuvala, ispraćala i dočekivala svaki dan, od pelena do križa. Ne samo kada je to bilo zgodno, nego i kada joj je to priskrbilo neugodnosti i progone, kada je zbog toga iskusila jad i bijedu ljudske egzistencije. Zato je vrijedno istaknuti misao fra Bonaventure Dude koji naglašava potrebu “da u svome srcu i u svojoj mašti gradimo lik Svete Marije svagdašnje.” One koja u svijet pun paradoksa, nervoze, histerije, raznih krajnosti i zastranjenosti, unosi normalnost – logiku vjere. Koja u naše svakodnevice, umorne i pritiješnjene bolestima tijela i duha, unosi ustrajnost – zdravlje vjere.
Lako je biti vjernik i koljena spustiti na ulaštena klecala za Veliku Gospu, Božić, Uskrs... No ljepota tih dana ne nastaje preko noći, već se glanca u danima između. U njihovu anonimnost prati nas Gospa naša svagdašnja. U one obične trenutke čija su klecala preoblikovana u radni stol, ponekad u obiteljski stol, katkad njihovu tvrdoću pod koljenima srca osjećamo i na ulici ili u usamljenosti svoga doma, ponekad u nerazumijevanju okoline i iznevjerenom povjerenju. Tada sve okolnosti života postaju klecalo za poniznu dušu koja se odlučno uz Zdravomariju uzdiže k Bogu i raste prema bližnjemu.
Naš je izvanjski prostor prožet marijanskom pobožnošću, ali jesmo li kao Marija u nedužnosti svoga srca zanijeli Isusa? Njegova nada i ljubav, to su veličine koje se moraju iz ponosnog življenja s Bogorodicom po nama rađati za svijet. Puzati s nama u našim padovima, prohodati iznova uz bok naših uspona, bodriti nas u borbama, uzdizati u porazima i spuštati u pobjedama te klečati uz nas u molitvama – iz dana u dan, sada i na času smrti naše. Amen!
