U jednoj priči svećenik svom prijatelju ateistu kaže: "Dobar si i drag čovjek, zašto ne postaneš kršćanin?" On mu odgovori: "Ako je biti kršćanin to što ti tvrdiš, za to nemam snage. Ako je kršćanstvo ono što vidim oko sebe, onda uopće nisam zainteresiran." Odgovor nad kojim bismo se svi trebali zamisliti. Što mi o svojoj vjeri pričamo? Kako ju pokazujemo? Ta nas zapitanost vodi prema riječima kojima završavaju čitanja 29. nedjelje kroz godinu: "Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" Može li se danas naći vjere? Po čemu se vjernik prepoznaje?
Kad bih dobio zadatak nacrtati vjernika u nekoj od društvenih igara, na slici bi bio čovjek u stavu molitve. Najizravniji je izraz vjere molitva, ali kakva molitva? Sigurno ne ona koja ostaje na riječima, koja brzo splasne i lako odustaje, ona licemjerna samo pred kamerama ili nečijim pogledima, nego molitva o kojoj Isus govori opisujući udovicu koja je sve u nju uložila. Izraz je vjere molitva koja se vidi u svemu što čovjek jest, koja zrači iz njegova ponašanja, njegovih interesa, kulture, stavova, izbora, karaktera, iz njegova služenja, i privatnog i javnog.
Slušao sam ljude koji su se žalili da se osjećaju omalovaženo u društvu. Bili su uvjereni da nemaju prilike napredovati jer se izjašnjavaju kao vjernici. Osjećali su se kao da ih ljudi čudno, pa i podrugljivo gledaju. No susreo sam, također, ljude koji imaju sasvim suprotno iskustvo! One koji su uzor u društvu, a ne stide se svoje vjere. Baš zbog toga što ne skrivaju svoju ljubav prema Bogu, uživaju ugled i osjećaju poštovanje okoline. U čemu je razlika?
Vjerojatno u iskrenosti svjedočanstva i autentičnosti života. U tome što čovjek koji je zbog svojih uvjerenja poštovan, doista ta uvjerenja i živi u svakodnevici, ali nenapadno, ne na silu, ne gnjaveći druge. To je čovjek koji se neće šepuriti svojom pravednošću, nametati drugima svoju vjeru, pod nos podmetati njihovu nevjeru, njihove greške. Vjernik nije čovjek koji stalno sve i svakoga kritizira i okrivljuje, koji govori samo o grijehu, nego onaj tko svojim življenjem u svakodnevnim malim sitnicama pokazuje kako je dobro biti Božji.
Dok god takvi ljudi žive na zemlji, naći će se vjere i ispunjavat će se Isusovo obećanje da Bog brani svoje izabrane, svoje voljene, one koji dan i noć, i kad je to zgodno i kad je nezgodno, vape k njemu, koji se ne predaju očaju, nego se predaju Gospodinu.
Nije li baš u tome sadržano ono poštovanje koje osjećamo prema djelovanju naših misionara u dalekom svijetu, u nemogućim uvjetima, a zrače strpljivošću i pouzdanjem? Zrače iskrenošću. Iskrenost su neuništive linije na portretu vjernika, a boja je poniznost u kojoj do izražaja dolazi Božja ljepota. Vlč. Ivica Cujzek
