Nakon Isusove smrti njegovi učenici pješače u obližnje selo. U svojim brigama ne primjećuju da im se Uskrsli pridružio, ne prepoznaju ga. Razočarani su zbog njegove smrti koja im je razbila očekivanja i zbunjeni jer čuli su kako je ženama rečeno da je živ. Ništa im nije jasno ni kad im Isus tumači sve što je u Pismima o njemu zapisano, a prepoznaju ga tek uvečer u gesti lomljenja kruha. To je sveta misa u kojoj shvaćaju da je Isus stvarno živ, ali tek nakon što su s njim pješačili razmatrajući sve što se dogodilo u svjetlu Božje riječi.
Danas nemamo vremena pješice putovati, ali ni pješice računati ni razmišljati. Brže je raditi uz pomoć kompjutera i aplikacija koje umjesto nas planiraju i obrađuju podatke, a informacije želimo odmah gotove, spremne za kopiranje. Ta navika u vjerničkom životu nije učinkovita jer vjera nije gotov čin, ona zahtijeva "pješačenje", razmatranje.
Vjera je poput tehnike mozaika kojom slika ne nastaje na brzinu, nego pomnim slaganjem komadića. Ako nastali prizor promatramo izbliza, uočavamo među kamenčićima pukotine koje narušavaju sklad, ali imamo li vremena malo se udaljiti, sagledati cjelinu, onda pukotine ne vidimo, nego puninu predočene ljepote. Isto je gledamo li samo pojedine razlomljene trenutke Kristova života – ništa ne razumijemo.
Gledamo li zasebno Uskrs, slomit ćemo se kada dođemo u svoje velike petke. Gledamo li samo Isusovu ili svoju muku, činit će se da smo nemoćni i poraženi. Ali gledamo li čitav svoj život u svjetlu života i uskrsnuća Isusa Krista, vidimo da muka nije kraj, da zlo ne može pobijediti, ni grijeh ni otac grijeha, mržnja, neopraštanje, ništa što nam živote pretvara u krhotine ne može imati zadnju riječ, nego ju ima Isus Krist koji je križem uklonio sve što nas je od njega dijelilo.
Najbolje to možemo razumjeti promatramo li kako nam se on čitav daje u euharistiji. Mi izbliza u tom trenu kada ga primamo vidimo samo jednu malu bijelu česticu, ali gledamo li širu sliku, shvaćamo da primamo neuništiv život, primamo vječnost! Ta je hostija kao ljepilo koje spaja sve što se u nama lomi, povezuje sve djeliće života razbijene raznim udarcima, ujedno nas povezujući s drugima u čvrstu i neuništivu cjelinu, čineći od naše Crkve predivan mozaik Božje ljubavi.
Pješačimo, dakle, s njim u životu tako da ga možemo primati. Imajmo vremena razmatrati sve događaje u svjetlu Božje riječi, a ne zadubljujmo se samo u svoje lomove, slabosti i povrede. Njih Gospodin ugrađuje u svoju širu sliku, zato mu dajmo da radi na nama, bez zanovijetanja i naših tumačenja kako slika mora izgledati. Vjerujmo njemu i promatrajmo ljepotu smisla naših zemaljskih sitnica u nebeskoj veličanstvenosti Božjega plana spasenja. Vlč. Ivica Cujzek
