Između ostalih kvaliteta i karakteristika starozavjetnih proroka, u današnjem prvom čitanju izrazito je naglašena vjernost Božjoj riječi unatoč osporavanju i ugrožavanju okoline, do te mjere da je u pitanju njegov nauk i vlastiti život.
U tim teškim trenucima čovjek, prorok cesto može osjetiti samoću, napuštenost od svih - čak dobiva dojam da ga je i sâm Bog napustio.
Nije u tome ništa čudno jer i Isus je na Golgoti osjetio tu „samoću“ te zavapio: „Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ Prorok pravednik prijetnja je iskvarenom društvu, budi uspavale savjesti jer opominje zbog učinjenih prijestupa.
Svi bojažljivi ostavljaju ga, a Bog ostaje s njim kao štit i utjeha. Prorok živi i ustraje u tom pouzdanju u Boga. Pavao u svojoj poslanici Rimljanima govori o podijeljenosti u svakom čovjeku - na jednoj je strani život, a na drugoj tama i smrt.
Zapravo postavlja nauk o istočnom grijehu. Svjestan sličnih podjela u zajednici vjernika prvih kršćana, potiče njih, a i nas danas, da se u životu više držimo Kristove strane, da slijedimo Kristov nauk, jer On je „novi Adam“. Tako ćemo, prema Njegovu obećanju, sa sigurnošću obilovati milošću Božjom i u konačnici zadobiti vječni život.
Očito je da po Kristovim zaslugama dobivamo više nego što smo po Adamu izgubili. Pavao je uvjeren da je po Kristovoj smrti i uskrsnuću zlo slomljeno u korijenu.
Istina, to ne znači da će ono nestati iz svijeta, ali obećano nam je da ono neće nadvladati dobro. Matej nam u današnjem evanđelju zaokružuje glavne misli ove nedjelje - neustrašivost i vjernost. U svojem misijskom naviještanju Isus je objavio temeljna načela i smjernice poslanja proroka, apostola, Crkve, zapravo svakog vjernika i čovjeka.
On nas sve hrabri i potiče na neustrašivost pred progoniteljima, koja je tijekom povijesti Crkve bila prepoznatljiva krepost gorljivih misionara. Ona je očito plod Duha, koji potiče na javno djelovanje i svjedočenje. Kad smrt shvatimo kao nešto što nam svakako dolazi u susret, dogodi se prije ili kasnije po Božjoj providnosti.
Kao vjernici trebamo je prihvatiti kao prijelaz iz ovozemnog u vječni život pa je najnormalnije da Bogu „prepustimo“ svoj rad i život. Na nama je hoćemo li odgovoriti na Božji poziv!
