Svatko na svojoj koži osjeti pravilo moćnih: Ako nećeš milom, onda ćeš silom. Sve više nasilja, sve više posvađanih, rastavljenih, izgubljenih... polako nas svijet navikava na svoje zakonitosti, ali opasno je ako svjetovne navike milom ili silom preslikavamo na duhovnu stvarnost koja tako ne funkcionira. Gospodin veli: “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa.” U istom tom ulomku evanđelja 21. nedjelje kroz godinu otkrivamo da Isus nije htio ići tragom sile, iako nitko moćniji od njega nije svijetom hodao. Njegov put spasenja, pravi, vjernički put koji vodi u život bazira se na dragovoljnosti.
Isus nikada nikoga nije silio da vjeruje, nego je pitao, a potvrdni odgovor uvijek je bio plodonosan. Kada “mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime” jer bilo im je prezahtjevno slušati ga, on nije naredio da moraju, nije im prijetio, pustio ih je, a i apostole je potom pitao: “Da možda i vi ne kanite otići?” Isus nije postavljao uvjet moranja, nego uvjet ljubavi, zato dobro veli poslovica: “Sila nam je potrebna samo kada želimo učiniti nešto loše. Inače je ljubav dovoljna da se učini sve ostalo.”
Svatko tko je upoznao Gospodina, poput dvanaestorice, spreman je i na zahtjevna odricanja i na žrtvu da bi ga slijedio i silno želi da ga upoznaju i njemu dragi ljudi jer u svijetu ne postoji ništa bolje, ništa važnije. Ali moramo biti svjesni da se nikada nitko nije obratio na silu, nikada nitko nije na silu rastao u duhu, nikada nitko nikoga nije na silu zavolio. Siljenje jedino može ugušiti iskru ljubavi prema Bogu koja tinja u svakoj duši.
I mi zato propovijedamo onima koji žele čuti. Dakako da nas Duh Božje riječi šalje naviještati evanđelje i među one ljude koji ga još nisu upoznali i prihvatili, ali toj misionarskoj zadaći Crkve, bilo unutar bilo izvan kršćanske zajednice, sila nije saveznica. Sila nije pomoćnica ni u vjerničkom odgoju djece. Ne treba nikoga siliti, nego pokazati ljepotu življenja s Bogom, samo će tako i drugi htjeti Boga zavoljeti.
Mi često želimo ljude mijenjati, hoćemo da misle i čine kao mi jer poput apostola “i mi vjerujemo i znamo” da je Krist jedini put. Ali ako na njegovu putu, koji je išao milom, mi udarimo silom, onda radimo protiv njega. Ako mi živimo licemjerno, ako nešto javno propovijedamo, a toga se privatno ne držimo nego svojim ugodama udovoljavamo, onda ne marimo za Krista koji je istina, onda radimo za sebe i svoj uspjeh, a ne za Boga. Misliti da ćemo se s tim provući, priča je za malu djecu.
Mi trebamo nekoga mijenjati – sebe same. Trebamo shvatiti da je iskreno i dosljedno svjedočanstvo, ponizno i strpljivo življenje vjere jedini način koji će mnoge Kristu privesti i koji njega neće iznevjeriti.
