Slaveći Uskrs, divimo se snazi Božjoj, razmjenjujemo prelijepe čestitke i molitve da među ljudima zaživi Kristov uskrsni pozdrav: Mir. Teško je naći riječi dovoljno velike da iznesu neizmjernost traga koji Uskrsli ostavlja u našim životima. No na 2. vazmenu nedjelju on vrlo jednostavnim riječima poziva nas, koji nismo "preveliki" za njegovu jednostavnost, na jedan korak dalje od divljenja i oduševljenja, a bliže njemu.
Ovu nedjelju zovemo Mali Uskrs jer završava Uskrsna osmina kada liturgijski svečano slavimo uskrsnuće Gospodinovo. Vijest o tom događaju prije osam dana naveliko je odjeknula, prenosili su je svi mediji, svijet je brujao o Isusovoj pobjedi, no sada, kada mnogi veliki više o njemu ne govore, Isus malima otkriva dubine realnosti vjere.
Promatramo je u reakciji apostola Tome koji kaže da neće vjerovati ako ne dodirne Isusove rane. Obično se za njega kaže da je nevjeran, no taj njegov čin prikazuje ga kao odvažnoga koji se ne zadovoljava polovičnom slikom uskrsnuća i vjere, a Isus baš njemu dopušta da priđe bliže od svih, da uđe u njegov najintimniji prostor. Kaže mu: "Prinesi ruku i stavi je u moj bok…" Biti vjeran ne znači promatrati i diviti se, nešto je drugo posrijedi.
Uskrs osvježava sjećanja. Uskrsli Isus na putu u Emaus učenicima koji ga nisu prepoznali tumači što Stari zavjet govori o njemu. Tako i ovdje, podižući u fokus ožiljke koje je zadržao, doziva u pamet Božje riječi Staroga zavjeta, npr.: "Tko vas dira, dira mi zjenicu oka." U Novome zavjetu shvaćamo to jer otkrivamo da je Crkva tijelo Kristovo. U tom svjetlu nije teško zaključiti gdje su danas Isusove rane i što znači njegov poziv: "Prinesi ruku."
Njegove rane – to nije ono gdje smo najljepši i najbolji, to je ono gdje smo slabi i grešni, to je ono gdje nismo prihvaćeni, gdje smo pogaženi i poniženi; sami, odbačeni i prezreni, bolesni, siromašni, izgubljeni… I dok smo takvi, i dok nismo svoji, Gospodinovi smo. On nas se ne odriče, on nas zadržava – kao i svoje ožiljke, koje nije morao zadržati u proslavljenom tijelu – ali želi nas uzeti za svoje tijelo.
Pozivajući nas da gledamo u njegove rane koje nas iscijeliše, kako veli starozavjetni prorok, traži i to da prinesemo svoje ruke, svoje živote, ranjenima među nama. Božji pogled milosrđa gleda u naše ruke nadajući se da ćemo razumjeti da smo mu, poput Tome, najbliže u shvaćanju da milosrđe nije samo lijepo, nježno i blago, samo milo srce koje dobrotom isijava, nego čvrsto srce koje za dobrotu izgara. Daje se bez pridržaja, ponizno i požrtvovno, unoseći u sve ljudske nemire, boli i strahove Božji mir, Božju nadu – od koje se može, pa i onda kada boli jako, živjeti radosno i dostojanstveno. To je realnost uskrsne vjere. Vlč. Ivica Cujzek
