Iznenađeni smo kako hitro dolazi Nedjelja Muke Gospodnje. Jesmo li stigli pripremiti svoj duh za pristupanje otajstvu križa? Čitao sam o jednom neobičnom događaju kada se u studenski dom uselila djevojka koja kršćanstvo nije poznavala. Ugledavši raspelo na zidu, jako se prestrašila i panično potrčala prijaviti upravitelju doma da je vidjela na zidu svoje sobe prikaz mrtva čovjeka, svega u ranama. Nije znala tko je to i nije razumjela zašto bi netko htio imati takvu skulpturu stalno pred očima.
Dragi čitatelji, je li križ nama pred očima ili smo se zagledali u neke druge prikaze? Kako mi gledamo prema Isusu na križu? Primjećujemo li uopće još njegove rane ili smo se na njih navikli toliko da nam nije neugodno pokraj toga znaka prolaziti kao da ga nema? Mislim da je vrijeme da dopustimo da i nas Isus iznova šokira križem kako bismo shvatili njegov smisao.
Svaki dan susrećem ljude koji nose svoje križeve i iskreno traže Boga jer zasitili su se svega što oko sebe gledaju, u čemu Božje lice ne prepoznaju. Zasitili su se besramlja i nepoštovanja, opscenih sadržaja, bezobraznosti i vulgarnosti, zasitili su se svađa, gledanja preko nišana i prepucavanja. Dosta im je razdijeljenosti koju i među katolicima čahuri onaj čije je ime 'diabolos', što znači 'razdjeljivač'.
Kao da ne radimo za istoga Boga, kao da svatko radi za sebe i naviješta neku svoju a ne Božju viziju kraljevstva. I kad nije glavni, kad nije prvi, odmah je nos do poda, kad netko drugi čini dobro, odmah mu treba naći zamjerku – plod hrđavosti zavisti.
Poznata poslovica: "Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli", dobro proniče suvremene odnose i otkriva još jednu šokantnu istinu Kristove muke. Čavli koji su proboli njegove ruke i noge jesu grijesi, za koje je on dragovoljno platio otkupninu, otkupio nas svojom krvlju, ali ono što i danas peče je hrđavost tih čavala.
Pred nama je Veliki tjedan. Bez obzira koliko ste ga puta već proživjeli ili ćete možda prvi put sudjelovati u obredima, molim vas, nemojte doći u crkvu kao da sve već znate. Dopustite Duhu Božjem da vas iznenadi, pa i šokira ako treba. U crkvu ne idemo kao u kazalište gledati glumu kojom se djeluje na emocije pa ćemo dalje, kako tko, po svom u svoje predstave, nego idemo jer ne možemo više dalje nikako bez Boga.
Ne radi se o emociji, nego o životnoj potrebi. Radi se o temeljnoj nužnosti da svoj život prinesemo na Kristov oltar, da imamo dijela s njim i zaživimo njegovim životom radosno služeći Bogu i ljudima. Poniznost trebamo iznova podignuti u fokus svojih života i očistiti "hrđavost" sa življenja kako bismo bili vjerodostojni svjedoci koji Boga traže i nalaze i koji znaju zašto križ podižu na svoje zidove. Vlč. Ivica Cujzek
