Približavajući se kraju liturgijske godine, Božja riječ koju razmatramo suočava nas sa strahotama koje će ljudi proživljavati. Zašto će se sve to dogoditi? Isus je jasan: "Zbog imena mojega... radi svjedočenja."
Zbog imena – uzrok je vjernost Gospodinu. Radi svjedočenja – svrha je to što Božji planovi nisu kratkoročni, poput ljudskih. Ljudi najčešće gledaju kako će se nekog problema ili nevolje riješiti, i to je ljudski. A Bog gleda kako će se ljudi spasiti, to je božanski.
U svojoj brižnosti Bog želi spasiti svakog čovjeka jer svakoga voli i potrebni su mu svjedoci koji će govoriti i djelovati, ljubiti u njegovo ime. Svjesni da ih to može stajati ugode, ali svjesni, ujedno, da je to Bogu potrebno, ostaju hodočasnici nade unatoč grubim okolnostima. Teško je to razumjeti nekome tko još nije susreo živoga Boga, teško mu se suočiti s patnjom, gubicima, nepravdom... Ali jasno je svakome tko s Njime gradi svoj život.
U nizu strahota koje čovjeka mogu zadesiti, najstrašnije što mu se može dogoditi mogućnost je da izgubi Boga, da zanemari Božje planove ili ih zamijeni svojima, Bogu okrenuvši leđa. Zato Isus priprema svoje učenike, upozorava neka paze, štoviše, moli neka uzmu k srcu njegove riječi. Uzeti k srcu znači prožeti svoj bitak Božjom riječju, koja je iskrena. Ništa on ne skriva i ne uljepšava. Njegove su riječi direktne i možemo ih itekako u svoje vrijeme iskusiti. Nemiri i ratovi, prirodne nepogode, progonstva, izdaje, bolesti, ovisnosti, sve je to na pragu našega vremena. A gdje su postojani hodočasnici nade?
Jubilejska godina polako ide svome kraju, u njoj smo tako često izgovarali taj izraz, hodočasnici nade, vjerujem da smo se nadom i oboružali jer ništa drugo ne može nam osigurati mir. "Nada je kruh siromaha", veli narodna poslovica koja posebno odzvanja ove nedjelje kada obilježavamo Svjetski dan siromaha.
Nada je snaga koja nam uvijek iznova otkriva da nas Gospodin ne šalje u svijet predati se, odustati, kolebati se ili bojati. Šalje nas hrabro ustrajati, šalje nas stvarati okružje u kojem njegova riječ ima odjeka, šalje nas stvarati klimu u kojoj trpjeti možda neće biti lakše, ali bit će ljepše.
Samo su dva moguća načina na koje čovjek može podnositi nedaće svojega vremena: u nadi ili bez nade – s Bogom ili bez Boga. Trpljenje bez Boga vodi u očaj, a trpljenje koje računa na Boga podupire zdravu klimu u kojoj nada donosi svoje plodove.
Te plodove kao lijek donosimo jedni drugima, kao melem ponesimo ih u naše izranjene dane, u svoje siromašne svakodnevice, i na njihovu tragu "neka milost Jubileja oživi u nama, hodočasnicima nade, čežnju za nebeskim dobrima, te na cijeli svijet izlije radost i mir našega Otkupitelja." Vlč. Ivica Cujzek
