Pogled nam traži svjetlo Uskrsa uronjen u dubine Velikoga tjedna, shrvan količinom ljudske opakosti, pomilovan snagom Božje ljubavi. Uskrs probleme obasjava svjetlom nade, mukama stavlja predznak neustrašivosti, nad tugama bdije nježnom utjehom i umanjuje težinu životnih križeva jer Isus je, riječima prvog varaždinskog biskupa Marka Culeja, "prihvativši muku i križ, posvjedočio dokle ide Božja ljubav prema čovjeku."
Dokle ide ta ljubav? Pavao u Poslanici Filipljanima ističe Isusovu poslušnost Ocu do smrti na križu. Već je to nezamislivo! Ali to nije kraj. Njegova ljubav ide još i dalje i ne prestaje – nikad, ni pred čim, ni pred kim – jer on je poslušan i nama ljudima, i to ne samo do smrti, nego do svršetka svijeta, kako kaže sv. Alfonz Marija de Liguori: "On, Kralj neba, silazi s neba slušajući čovjeka i ostaje na oltarima slušati ljude."
Uskrsnuvši, iz ljubavi prema čovjeku, dolazi svaki dan, svaki put kada bilo koji svećenik, bio on svećenik po Srcu Isusovu ili ne, svaki put kada otvori vrata svetohraništa, kad god izgovori riječi pretvorbe, Isus dolazi u euharistiji. Poslušno dolazi i sluša nas, mene sluša, tebe sluša, sluša naše brige, i još više, daje se u svetoj pričesti, on, toliko ponizan, nama tako neponiznima. On, apsolutno Sveti, nestaje u nama, apsolutno nedostojnima. Kakva je to ljubav!
Gledajući u nju, kako tumačiti pojavu tromosti naše vjere i života? Apostoli su prema mjestu uskrsnuća trčali koliko su ih noge nosile! A mi prolazimo kraj crkve i svetohraništa, gdje znamo da je živi Krist, ponekad zaboravljajući pokleknuti, ponekad kao da je prazno, kao da smo se slučajno tu doskitali. Prije dvadeset godina u uskrsnoj čestitki mons. Culej rekao je da "naša vjera možda postaje mlitava i zato što u njezinu središtu više nije vjera u uskrsnuće".
Je li nam vjera postala mlitava? Je li u središtu naših pogleda možda zlo koje se razularilo i više se niti ne skriva? Je li to mržnja, prijevare, licemjerje, zbog čega nam iz očiju suklja strah, ili sram? Je li umjetna inteligencija koja isijava lažnu sliku ljudskosti, sliku koja nema Duha? Je li u središtu naših pogleda praznina, depresija, tjeskoba – zrcalo sebičnosti? Ili što?
Dragi čitatelju, imaj ovih dana vremena gledati u svetohranište. Ako ti srce hoće iskočiti da dođe bliže i ostane tu, onda si na tragu Ivana i Petra koji su letjeli k mjestu uskrsnuća. Ako ti pogled tone u jade i tuge, ako gleda u mobitel, na sat jer moraš na posao, u dućan, nekamo, onda zamoli Gospodina da ti otkrije da ti ne gledaš prazan grob, nego ispunjen život! Gledaš život koji više nije moguće degradirati i ljubav koja se ne može prekinuti. U toj spoznaji života Božjega, neka ti je Uskrs sretan! Vlč. Ivica Cujzek
