U došašću Gospodin nas poziva bdjeti. Lijepo taj poziv osvjetljuju zornice, kao naš odaziv, jer one su znak da smo svjesni kako dolazi nešto važno, nešto veliko čemu čeznemo dorasti, no nije Isus tim izrazom mislio samo to da se ranije budimo ili dijela sna odričemo. Bdjeti ne znači ne spavati, nego voditi brigu; ne toliko oči otvoriti, koliko srce.
Bliska nam je slika majke koja bdije nad djetetom, kada je bolesno, povrijeđeno, kada je tužno, kada ne krene u dobrom smjeru, tada posebno brine o njemu, što nije potrebno kada je sve u redu. Mnogi će sigurno razumjeti i sliku bake bdjelice. Kada bi pripremila objed i njezini bi se okupili oko stola, ona bi stalno "trucala", tj. usrdno nudila: "No si, sinek, još nameči… no još malo poječ." Rekla mi je jedna djevojka kako joj je bakino nagovaranje uvijek jako išlo na živce, ali od kad je nema, tako bi željela čuti taj mili glas koji se brine da se dobro najede, da ne ode iz kuće bez jakne, da se ne prehladi, jer u toj se brizi osjećala voljeno.
Tako i Crkva brine o svom svijetu koji nije u redu, u kojem štošta ne štima. Mnogo smo puta svjedočili kako dijete nakon što se u svom nestašluku povrijedi, trči k mami, a mama poljubi ranu i dijete se umiri, ne zato što je rana ili bol nestala, nego zato što je voljena. Prisjetimo se kako se Duh Sveti opisuje kao poljubac Oca i Sina. On je taj cjelov koji iscjeljuje razboljeno, koji udahnjuje nadu, koji donosi sigurnost i mir. Upravo njega šalje Otac i Sin Crkvi da ju vodi, stoga i ona prigrljuje svoju djecu i nisu joj mrske njihove rane, nego su ljubljene.
Ne prijeti nam danas možda toliko opasnost od gladi ili smrzavice, ali možda nam prijeti opasnost od rana koje jednako peku makar se ne vide, od duhovne gladi i zaleđenih odnosa, od bezosjećajnosti i nebrige, od nerazumijevanja, očaja, ravnodušnosti, od nevoljenosti i nepovjerenja, od propusta.
Bdjeti znači upravo paziti da ne propustimo presudne događaje, a rekao bih da su presudni događaji naši susreti. U prvom redu, susret s Gospodinom. Bdjeti znači ne propustiti njegov dolazak u našu današnju tugu ili radost ili bilo koju situaciju. Bdjeti znači ne propustiti njegov poljubac, i ne propustiti uzvratiti ga.
Učeći iz toga glavnog susreta naših života, razumijemo da bdjeti znači srce otvoriti za Boga, za njegova nadahnuća, dopustiti protočnost milosti u naše rane, povjerovati da nam je oprošteno, shvatiti koliko mu vrijedimo. Ali onda se iz tog iskustva moramo raspoložiti za služenje bližnjima. Čovjek koji nosi Božji poljubac na čelu, u svoje susrete donosi utjehu, ohrabrenje, razumijevanje, mir, donosi plodove Duha jer on postaje Božji poljubac svijetu nad kojim bdije u Božje ime i radi njegove ljubavi. Vlč. Ivica Cujzek
