Urezala mi se u sjećanje izreka: “Bog nije mogao biti na svakom mjestu, zato je stvorio majke.” Dakako da ta tvrdnja nije točna iz znanstvenog stajališta, ali točna je iz stajališta ljubavi, a tko se usuđuje reći da je to gledište manje vrijedno?
Gledao sam dokumentarni film o jednoj vrlo siromašnoj zemlji. Prikazivao je mladića koji je od svoje 10. godine nepokretan i njegovu šezdesetgodišnju majku koja ga, unatoč neugodnim pogledima, svaki dan na leđima pješice nosi u školu udaljenu više od kilometar. Trnci su me prošli kako je ta žena mirno rekla da joj njezin sin nije težak, kada ugleda njegov osmijeh, sav umor nestane. Pomalo me iznenadila misao kako u toj krajnje bijednoj zemlji bogati ljudi žive!
Ista me misao vratila u domovinu. Ne toliko sa znanstvenoga koliko s gledišta ljubavi, i u njoj žive iznimno bogati ljudi! Nedavno smo proslavili Dan pobjede i hrvatskih branitelja. Kako su samo junačka srca majki koje su prošle pakao rata, posebno onih koje još oplakuju vlastitu djecu, a smogle su snage da ljubavlju i molitvom poraze mržnju zla. Nema toga što majčinsko srce ne može podnijeti i što ne bi za svoje dijete moglo učiniti.
S posebnom molitvenom odanošću mislim i na sve one roditelje čija su djeca pošla krivim putem i nalaze se u paklu sotonskih kultova ili ovisnosti, poroka, kriminala. I na one kojima se srca lome jer su nemoćni protiv bolesti i drugih križeva svoje djece, kao i na one koji su lišeni njihova poštovanja.
Lako je sa znanstvenog stajališta tumačiti kakvi bi naši odnosi trebali biti i što se priliči, a što ne. Ali stajalište srca ima svoje argumente, srce ima snagu koja je razuvjerila i samoga Krista. Riječi koje je on uputio sirotoj majci koja je molila za svoju opsjednutu kćer to potvrđuju: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.”
Ta je evanđeoska situacija neiscrpna dubokim poticajima. Na primjer, kako molitva majke dira Božje srce. I kako težak put pritom prevaljuje! To oslikava put Kanaanke, poganke kojoj se Isus obraća sa “ženo”. Nije to tek riječ izrečena jer, eto, odgovara situaciji. Ne samo da je to Isusova prva riječ nakon uskrsnuća, nego je njome on zvao i svoju Majku! Daleko je to od običnog oslovljavanja, to je priznanje, poštovanje i čast, prisnost i ljubav, i odgovor na molitvu.
Naravno da Bog može biti na svakome mjestu, to pamet dobro zna. Ali to mjesto susreta s njim traži i znanje srca, a za njega nema bolje škole od one u kojoj nas nebeska Majka uči abecedu bogatoga i sretnoga života – onu istu koju je, promatrajući nju, Isus izrekao u blaženstvima.
Nema toga što ona za nas ne bi učinila. Znanjem svoga srca i pameti mudro je tražiti svoje mjesto kraj nje na svim križnim putevima naših života.
