FOTO: Selma i Nikola, jedini iz našeg kraja, upisani u slavnom kafiću Rum Doodle Bar podno Himalaje

- Bilo je to baš simpatično putovanje – prisjećaju se sa smiješkom Varaždinka Selma Vajzović (31) i Međimurec Nikola Prprović (32) jedini iz našeg kraja upisani u slavnom kafiću Rum Doodle Bar podno Himalaje u nepalskom gradu Kathmandu jer su se popeli na jedan od vrhova Himalaja, Island Peak nadmorske visine od 6189 metara.

Kažu bio im je to najizazovniji vrh dosad na koji su se penjali, a sa sobom su nosili 70 kilograma opreme. Na put od ukupne dužine 200 kilometara planinarenja i alpinizma krenuli su iz Varaždina 29. listopada, a vratili se 25. studenoga, a na pitanje zašto baš Himalaja kažu da su nakon svih obližnjih i „domaćih“ planina željeli nešto izazovnije.

Na minus 10 ukupno 25 dana

Putovanje je bilo organizirano tako da su svaki dan spavali na drugom mjestu u nastambama puno skromnijima od naših planinarskih domova. Praktički imate samo krov nad glavom, prostor se ne grije jedino u vrijeme večere od 18 do 20 sati. Stalno ste u termo hlačama, tajcama, čarapama i kapi. I tako „zabundani“ spavate u vreći u tim, tzv. lodgevima (nepalska verzija planinarskog doma), a vani se temperatura po noći spusti i do minus 20. Na putu su ukupno bili 25 dana, a tzv. trekking, odnosno planinarenje koje traje više dana u komadu, trajao je 18 dana. Od toga im je 15 dana trebalo da dođu podno vrha Island Peak koji su odlučili popeti. Penjati su se na sami vrh, okovan ledom i snijegom, počeli u noći u 1 sat, a osvojili su ga oko 7 ujutro nakon čega je slijedilo spuštanje niz liticu koje je trajalo do podne.

-Tijekom uspona koji je trajao oko šest sati radili smo pauze od nekoliko minuta. Samo naše penjanje je izgledalo tako da smo u 1 sat u noći krenuli iz baznog kampa, odnosno s 5080 metara nadmorske visine. Prvo smo oko tri sata strmo hodali po samom kamenju te smo došli u zonu snijega i leda gdje smo navlačili opremu za penjanje i tada je krenuo tehnički dio odnosno penjanje dodatna tri sata po ledu - prisjećaju se sugovornici, dodajući da su napravili visinsku razliku od 1100 metara.

Napominju da je na tim visinama već 50 posto manje kisika pa se više umarate i svaki potez zahtjeva određeni napor. Uz to, budući da su napravili 1100 metara visinske razlike, počeli su osjećati simptome visinske bolesti.

- Simptome visinske bolesti neki znaju osjećati već na 3000 metara nadmorske visine i to je individualno. Ozbiljni je to znak da treba stati i tijelu dati vremena da se prilagodi na nadmorsku visinu. Kada bi napravili značajniju razliku u nadmorskoj visini napravili bi pauzu od dva dana i tijelo prilagođavali. Primjerice došli smo do određene točke gdje smo prespavali, a ujutro kada smo se probudili krenuli bi više, ali se opet vratili natrag prespavati i tako bi tek treći dan krenuli dalje. Na taj način tijelo ima više vremena aklimatizirati se na višu nadmorsku visinu koja slijedi – objašnjavaju.

Što se tiče priprema za tako zahtjevan poduhvat kažu da su tijekom godine planinarili po „domaćim“ i stranim planinama - u Italiji, Švicarskoj, Austriji, Sloveniji i penjali se u Paklenici, na Krku i okolnim penjalištima.

- U Italiji smo popeli Gran Paradiso (4061), Balmenhorn (4167), četvrti najviši vrh Švicarske Signalkuppe (4554), najviši vrh Julijskih Alpi u Sloveniji, Triglav (2864) i još mnogo drugih zimskih uspona je iza nas, zadnjih mjesec dana samo smo malo “pojačali” Ivančicu po nekoliko uspona i silazaka redom u jednom danu – kažu.

Uz planinarenje, penjanje i alpinizam, svoju kondiciju održavaju i u teretani i penjačkim dvoranama, između ostalog završili su i planinarsku i alpinističku školu. Članovi su Penjačkog kluba Vertikal Varaždin, planinarskog društva Bundek, privatnog društva ferataša Zelenica, MBK Mura biciklističkog kluba te veliki udio u cijeloj priči ima i prehrana.

- Već sam šest godina na LCHF i paleo prehrani, odnosno prehrani bez brašna i šećera – kaže Selma dok Nikola dodaje da vozi bicikl i po 600 kilometara dnevno te trči. Zaključuju skromno da se nisu ekstremno pripremali za ovaj poduhvat i da je to njihov stil života.

- Svaki slobodni vikend provodimo vani u nekoj aktivnosti. Znači stalno planinarenje i penjanje, ali ništa posebno – kažu.

Na Island Peak, koji je dio najvišeg planinakog lanca na svijeu, Himalaja, išli su uz pomoć agencije koja ima je pomogla razraditi plan putovanja, a tijekom trekkinga popeli su i usputne vrhove Gokyo Ri (5357), Kala Patthar (5545), prošli dva od tri najteža prjevoja u Himalajma - Renjo la Pass (5360) i Cho la Pass (5420), te popeli se do Everest Base Campa (5357) polazišne točke za sve ekspedicije na najviši vrh svijeta Mount Everest (8848).

Za “nuždu” nosili i vakumirane čvarke

- U nepalskim planinarskim domovima imali smo po tri obroka dnevno. Budući da ne jedemo sve, izbor hrane bio je skroman, ali to je bio dodatni izazov. Od doma smo uzeli hranu “za nuždu” pa smo tako nosili sa sobom cijelo vrijeme vakumirane čvarke, suhe kobasice i pršut. Napravili smo si i energetske pločice sa suhim voćem i orašastim plodovima i ta nam je hrana bila „za crne dane“. Nismo znali što nas čeka pa smo se dobro pripremili – ističu.

Zanimljivo je to, kažu, da na tim nadmorskim visinama ne osjećate žeđ ni glad pa se morate prisiljavati da dnevno unosite do pet litara vode, a koja je zapravo smrznuta većinu puta.

- Znalo nam se desiti da smo bili iscrpljeni jer smo zapravo bili gladni i žedni, a toga zapravo nisi svjestan. Jednostavno nadmorska visina drugačije utječe na mozak i tijelo – prisjećaju se, priznajući da je bilo i teških dana kada su jedan drugoga bodrili.

Inače, u Himalajama nema vodovoda, koristili su purifikatore i pročišćavali vodu koju su našli putem. Uz to, oboružali su se i lijekovima, odnsno antibioticima, propolisom i vitaminima jer nisu znali što ih čeka.

-Trebalo se i psihički pripremiti jer sama pomisao da ćemo biti tri tjedna bez tople vode i bez grijanja je dosta šokantna. Na nekim mjestima imate mogućnost tuširanja, ali to su otvoreni tuševi s hladnom vodom na minus 10 stupnjeva. Nismo imali želje tuširati se vani, a nismo ni kapu s glave skidali tri tjedna. Imate vlažne maramice i to je to. Nismo si nosili ni odjeću za svaki dan. Nosiš samo osnovno, a imali smo i sreće što nas je svih 25 dana pratilo lijepo vrijeme pa smo odjeću sušili na suncu kada ga je bilo – prisjećaju se, dodajući da je bilo i slučajeva da se nisu mogli umiti svaki dan ili oprati zube jer je voda zaleđena.

„Što bi bilo kad bi bilo“

Na pitanje kako je tijelo reagiralo kad su se spustili s planine kažu da je u početku sve čudno. Čudno je bilo osjetiti pokrivač na nogama jer su tri tjedna spavali praktički „zabundani“ s kapom na glavi.
- Neobično je bilo doći na toplo jer u glavnom gradu Nepala u podnožju Mount Everesta je 26 stupnjeva. Tada shvatite što sve doma imate i da vam to “sve” uopće nije potrebno. Bili smo bez tehnologije, tople vode, grijanja i na skromnom izboru hrane, temperaturama ispod ništice i odlično smo se snalazili. Shvatite da ne cijenimo dovoljno sve što imamo - ukazuju sugovornici.

Ozbiljnih problema ili ozljeda, navode nije bilo, ali se uvijek negdje vrti pitanje „što bi bilo kad bi bilo“ te je neizvjesnost i ono nepoznato pobuđivalo strah.

- Taman kad smo došli u bazni kamp, jedan je planinar alpinist na tom vrhu poginuo, to su ozbiljne stvari. Ali ne smiješ razmišljati na taj način. Morate biti svjesni da će vam biti teško, ali taj „zov“ da napravite nešto bolje, a što je ujedno i s više rizika, tjera strah. To je naša ljubav i stil života i svaki put kad idemo negdje penjati biramo ozbiljnije rute. Znamo da ćemo doći do cilja samo nas uvijek tjera znatiželja na koji način ćemo stići – kažu.

Priznaju da im je nakon što su se spustili trebalo nekoliko dana da se slegnu dojmovi i tek onda su postali svjesni činjenice da su napravili ozbiljnu stvar.
- Da nas je onda netko pitao idemo li opet gore, rekli bi nema šanse, ali kasnije dok smo došli doma već smo se nesvjesno uhvatili u razmišljanju i planiranju novih sličnih izazova – kažu, dodajući da nakon par dana shvatite koliko ste psihički i fizički snažni i zapravo vas ta činjenica preplaši.

- Meni je osobno bilo teže ići prema dolje jer sam bila vrlo iscrpljenja. U takvoj situaciji više ne vjeruješ svojim rukama ni nogama. I par dana nakon dok shvatiš što si napravio...Eh, to je jako dobar osjećaj – zaključuju.

Uskoro tri putopisna predavanja

Što se planova tiče sugovornici navode da se u Nepal vraćaju sigurno, samo je pitanje vremena. - Za ovu godinu imamo u planu neka kratkoročna putovanja, nekoliko zimskih upona u Sloveniji i sigurno ćemo dobar dio vremena provesti u Paklenici penjući duge smjerove. Tamo nam ne treba toliko zimske opreme pa je ipak malo lakše - kažu sa smješkom. Navode i da uskoro planiraju održati i tri putopisna predavanja. Prvo će se održati u Murskom Središtu 17. veljače u 19 sati u Centru za kulturu Rudar, drugo će biti u Ludbregu, 29. veljače u 19 sati u Centru za kulturu i informiranje Dragutin Novak dok treće u Varaždinu, 5. ožujka u 19.30 sati u Studentskom klubu SC.

Već na početku puta doživjeli šok

- Kada smo se spustili u glavni grad Nepala - Kathmandu, posjetili smo jedan kafić naziva Rum Doodle Bar u kojem se upisuju svi alpinisti koji su osvojili Mount Everest. Tu čast imali smo i mi tako da su naša imena ostala zapisana u jednom od najslavnijih barova uz sve slavne alpiniste koji se inače spominju u knjigama – kažu sugovornici koji su zapravo i jedini iz našeg kraja zapisani u tom baru. Uz to, prisjećaju se da će im ostati uvijek u pamćenju i spuštanje avionom u podnožje Himalaja, na aerodrom Lukla, na visini od 2800 mnv, koji slovi kao jedan od najopasnijih na svijetu, jer je pista duga oko 300 metara, a završava u provaliji dubokoj 1000 metara i kad dodate tome kovitlanje struja s okolnih planina predstavlja pravi izazov za pilota. Zato slijeću samo mali avioni do 10 sjedala. Bio je to odmah šok i dobra uvertira u avanturu koja je usljedila - kažu sa smijehom.

Himalaja u njima pobudila ljubav

Inače, Nikola je prije pet godina bio na sličnom trekkingu na usponu u Nepalu s kolegama, a cijela priča je krenula kada je objavio na Facebooku status da treba suputnika pa mu se javila Selma. - Poznavali smo se preko Facebooka, ali i zato jer smo bili oboje uključeni u međimursko planinarsko društvo. Razmišljala sam da bi baš htjela posjetiti Nepal i vidjela objavu pa mu se javila. Od plana do realizacije je prošlo godinu dana pa smo u međuvremenu postali i par – kaže Selma dok Nikola navodi da je odlaskom na Himalaje cilj bio isprobati svoje mogućnosti, a što su i uspjeli. Navode i da takva putovanja zahtjevaju brdo papirologije koju treba ishoditi prije putovanja pa se recimo, posebno plaćaju dozvole za penjanje na vrhove.-Cijelu smo rutu sami isplanirali, znali smo koji je naš okvirni plan, javili se u agenciju i onda je krenulo pravo planiranje u detalje – kažu.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.