Za to što pravosuđe - unatoč predanom radu većine - ne stoji dobro u javnosti, nisu krive samo loše odluke viših sudova i neučinkovito suđenje u ključnim, koruptivnim slučajevima, nego i zaziranje od jasnosti.
Primjera za to je više. Već smo ukazivali na to da ni nakon višemjesečnih zamolbi nismo od Županijskog suda u Zagrebu dobili presudu s obrazloženjima protiv Ivana Čehoka i dr. Nije to, nažalost, jedini varaždinski zvučni slučaj za koji se ne zna epilog, odnosno što se s njime događa u labirintu naših tijela progona. Među takve slučajeve, primjerice, spada nevjerojatna krađa 153 komada oružja iz skladišta varaždinske policije, misteriozni nestanak Dejana Petrekovića i suđenje nekada najvećem graditelju stanova na sjeveru Hrvatske, Eduardu Brumenu.
Što se tiče potonjeg slučaja, zna se da se bivši čelnik Stanoinga i njegov većinski vlasnik tereti za zlouporabu povjerenja više desetaka osoba, koje su dale milijunske iznose za stanove koje nemaju. Ova optužba poznata je već godinama, a kako se ništa nije događalo, kritika sudova nije manjkalo.
Međutim, tijekom zadnjih godinu dana na bjelovarskom su Županijskom sudu održane 23 rasprave tijekom kojih je ispitano 86 svjedoka, ali o tome nije napisano ni slovo. Kako to? Jednostavno, bjelovarski sud o raspravama obavještava na način da u ročišnik, uz datum, stavlja tek broj predmeta, kao što je ovdje K-7/2015. Tko može na osnovu toga znati kome se i za što sudi, osim neposredno uključenih?
Nešto otvoreniji prema javnosti varaždinski je Županijski sud, koji zadnjih godina objavljuje članak iz Kaznenog zakona po kojem se sudi okrivljenom i inicijale njegova imena i prezimena. Međutim, ozbiljan je to korak unatrag u odnosu na nekadašnju praksu kada se navodilo puno ime i prezime okrivljenog.
Takvu je praksu zadržao Županijsku sud u Zagrebu. Tako su istovremeno postojala barem tri načina obavještavanja javnosti o ročištima na sudovima, što nije bilo dobro za percepciju pa je na to ukazivano i na Nacionalnom vijeću za praćenje Strategije suzbijanja korupcije. Međutim, umjesto da se praksa ujednači na način da svi sudovi objavljuju puna imena i prezimena, prošli tjedan pokrenut je sustav samo s inicijalima okrivljenih, što je potaknulo brojne kritike.
Opravdano, jer ako se u Sloveniji, primjerice, navode puna imena i prezimena okrivljenih, zašto se tako ne može i kod nas? Zar se ne shvaća da za dobru percepciju u javnosti nije dovoljno dobro raditi, mahati sa statističkim pokazateljima jednom u dvije godine, već treba znati i svoj rad predstaviti javnosti?
