Zašto naša, uspješna obiteljska i druga poduzeća, kao što je sada Marlex, preuzimaju strane tvrtke, koje su također obiteljske ili su to bile, a ne obrnuto? Odgovor je jednostavan: vrijeme, odnosno diskontinuitet društvenog uređenja.
U Hrvatskoj, kao i drugim bivšim socijalističkim zemljama Europe, nije mogla postojati tvrtka u privatnom vlasništvu skoro pola stoljeća, dragocjeno vrijeme koje je teško nadoknadivo kad je u pitanju ulaganje u tehnologiju i sve ostalo što je nužno za tržišnu utakmicu i rast poduzeća.
Tvrtke, koje su prije II. svjetskog rata bile privatne, nestale su nakon 1945. Ili postale društvene, ma što to značilo, a njihovi su vlasnici bili sretni ako su ostali živi. Naime, bez suda ili pravednog suđenja, nisu ubijani samo pripadnici „domaćih izdajnika“, već oni koji su poslovali u vrijeme NDH-a pa i njihove, gotovo cijele obitelji, čiji bi se preživjeli članovi iselili, kao u slučaju obitelji Bombelles, ali i drugi kojima je oduzeta vrijedna imovina, poput dobrog dijela Židova.
Unatoč velikom proteku vremena od tada, ipak su se uspjela sačuvati barem neka, potresna sjećanja na tragediju, koja je snašla Hrvatsku, poput svjedočanstva dr. Nikice Majnarića koji je u svibnju 1945. bio pacijent u varaždinskoj bolnici te je vidio kako nova vlast noću odvodi ranjene vojnike poraženih snaga.
- Njih su jednostavno bacili kroz otvoreni prozor, iz prvog kata dolje na travu. To isto je urađeno civilu Luki Novaku mlađem, sinu hotelijera Luke Novaka, koji je na smrt bolestan i već nepokretan ležao na prvom katu odjela… Kada sam se vratio iz bolnice kući još se svake noći moglo čuti pucanje, pa i rafali iz smjera Drave. Tamo su naime bili streljački rovovi, zapisao je prije smrti varaždinski liječnik, koji je posebno izdvojio tragičan kraj dr. Bazila Barickog i dr. Stepčišina, koje su odmah likvidirali jer „takva je to bila politika: ubiti sve, bez suda, sve one koji nisu “naši” crveni, a na bilo koji način su bili s druge strane, makar bili i nevini“.
Kakva su to vremena bila zorno opisuje tadašnji britanski konzul u Zagrebu Cyril Wakefield Harrey, navodeći da je u rijetkom suđenju okrivljeni bio oslobođen optužbe, nakon čega je sudac smijenjen, a kasnije je i sam dobio nekoliko godina zatvora, dok je u ponovljenom suđenju okrivljeni novi sudac izrekao kaznu od 20 godina, ali ni to nije bilo dobro sve dok u trećem suđenju nije dobio smrtnu kaznu!
Da se kritična misao nije mogla izreći ni puno godina kasnije, zorno govori slučaj potpisnika ovih redaka, koji je krajem 80-tih godina pozvan kod tužitelja zbog objave „Socijalizam je falš projekt“, a od progona ga je spasio prof dr. Marijan Cingula, tada član CK SKH… Sloboda 1945.!? Kaj god!
