U obitelji 23 %, školi 22 % i crkvi 10 %, a s prijateljima 19 i susjedima 11 %. Tako su ljudi, prema nekim statistikama, svoje vrijeme nekada provodili. A danas, stotinjak godina kasnije, više od 60 % vremena ljudi provode “on line”, dakle u svojim glavama i s računalima, mobitelima i tome sl., a tek onda slijede drugi ljudi, točnije prijatelji s kojima su prosječno 14 posto svog vremena, zatim slijede suradnici na poslu s devet posto te ugostiteljski objekti, obitelj i škola s manje od pet posto.
Ovi statistički podaci o “trošenju” vremena sigurno se razlikuju od sredina i generacija, ali se nesumnjivo puno vremena danas provodi “on line”, osobito mladi. Svakojake informacije dostupne su nam uvijek i u trenu, stalno smo dostupni i mi sami te svima. Mobitelima, računalima...
Društvene mreže pomažu, ali isto tako su nekima postale izvor iskrivljenih vrijednosti, što negativno utječe na samopoštovanje, samopouzdanje i stvaranje slike o sebi. Dodaju li se tome i vječni izazovi, kao što je raskorak između vlastitih i želja okoline te osobnih i društvenih ideala i postulata, ne čudi sve lošije mentalno zdravlje: Hrvatska je treća u EU-u po udjelu osoba s kroničnom depresijom.
Razumljivo, nije se lako nositi sa svim izazovima koje nam nameće društvo i okolina, raznim situacijama u kojoj se nalazimo i sl. Rastegnuti između svega i svačega, neki ne samo da se razbole, već potpuno izgube osjećaj vlastite vrijednosti i neponovljivosti pa i smisao života te odluče potonji sami prekinuti.
Hrvatska, nažalost, bilježi osjetno više stope samoubojstava od prosjeka EU. Dok je prosjek EU 9 suicida na 100.000 stanovnika, još u vrijeme “hrvatske šutnje” 80-ih - kada se u Varaždinu prvi put spominje mistična Crna ruža - imali smo 1.050 samoubojstava ili 21,5/100.000. Ipak, najveći broj bio je 1987. i 1992. godine: 24,1/100.000, odnosno 24,2/100.000, dok je najmanje bilo 2022. - 14,3/100.000.
Ako su (ne)prilike među mladima indikator stanja društva, onda je posebno porazno to što je najviša stopa sucida već godinama u dobi između 15 i 19 godine. A što činimo da ne bude tako? Dok se raspravlja što je, primjerice, razlog nedavnog odlaska ravnatelja zagrebačke bolnice, je li to posljedica pada ili skoka zbog političkih pritiska i/li izazova pred obitelji, o suicidima mladih se šuti. Šutnja je tolika da se čak ni ne potvrđuju ni od policije ni od državnog odvjetništva, a kamoli od škola ili nadležnog ministarstva, koje nam već mjesecima ne želi odgovoriti na pitanje: je li u Ludbregu učenik skočio kroz prozor za vrijeme nastave, kao i gdje je u tom trenutku bio nastavnik?
Štite li se šutnjom o suicidima mladi ili sustav, koji ne nalazi rješenja ni za manje probleme, kao što je način obrazovanja za “neprilagođenog” u zagrebačkoj školi ili prešućeni premještaj učenika zbog raspačavanja droge u varaždinskoj školi?
