Ohrabreni rezultatima istraživanja preferencija glasača, koji su se zadnjih, pandemijskih tjedana opet vratili HDZ-u, vladajuća većina predvođena tom strankom odlučila je prošlog tjedna što prije raspustiti aktualni saziv Hrvatskog sabora, unatoč još uvijek prisutnim izazovima zbog koronavirusa, koji, doduše, ipak jenjava.
Na redu je sada predsjednik RH Zoran Milanović, koji će odlučiti točan datum izbora. A nakon toga na red će doći građani, koji bi se trebali odlučiti za koga glasovati. Za one birače, koji a priori ne glasuju za neke od etabliranih političkih stranaka, neovisno tko ih vodi i što govori, već radije ostaju doma, odabir neće biti lak ni ovaj put jer, sudeći po onome što se sada čuje iz redova najvećih stranaka, ništa osobito novog.
Tako jedni uglavnom ukazuju na to da su ispunili obećano, a osobito na ulaganja i druge pomake na području gospodarstva, koji su napravljeni proteklih godina. Međutim, nisu baš skloni govoriti o tome kuda su nas ti pomaci doveli u odnosu na druge. Vidjelo bi se, naime, da nekog pomaka u tom smislu, nažalost, i nema, a da bi ga bilo, ipak su nužne veće promjene.
Iako pukih, ničim potkrijepljenih obećanja ne manjka gotovo nikome na političkoj sceni, po tome ipak odskaču oni koji govore o konačnom iskorjenjivanju korupcije vladajućih i tome slično. Istima, lijepo je to čuti pa makar i od onih koji u svoje redove primaju i osuđene lopove i sl. No, koliko takvim obećanjima vjerovati kad se ne navodi nikakvo rješenje za, primjerice, skraćivanje vremena za donošenje pravomoćnih presuda u slučajevima korupcije?
Štoviše, kada se htjelo ubrzati rad viših sudova ustrojavanjem novog, visokog kaznenog suda, kakav ima niz zemalja, odlučno se tome usprotivilo, tako da mjeseci prolaze a nikome nije jasno hoće li tog suda biti ili neće, odnosno što se drugo nudi za učinkovitije pravosuđe, osobito sudstvo, koje je ključno za zemlju.
Postoji i treći politički blok, koji poručuje da je važno maknuti s vlasti prva dva, etablirana, ali vrlo malo se čuje što nakon toga, što bi to bilo drugačije ukoliko bi se baš njemu povjerovalo. Tako se ponovno dolazi do stare (pred)izborne dvojbe: ostati doma ili izaći i za nekog ipak glasovati.
Premda se to sada možda i ne vidi, pogrešno bi bilo i ovaj put zaključiti da na političkoj sceni nema ničeg novog, odnosno ničeg što bi zavrijedilo glas. Ima, srećom, takvih koji svojim djelima, a tek riječima, pokazuju da se može biti na vlasti i raditi u javnom interesu, otvoreno i još k tome s manjim poreznim i sličnim opterećenjima za građane i gospodarstvo.
Zoran primjer za potonje je Bjelovar, čiji građani mogu lako vidjeti sve gradske račune, a odnedavno više ne plaćaju ni prirez jer je u potpunosti ukinut. To su sjajni potezi, ma što pričali neki, kojima bi bilo bolje da slijede bjelovarski primjer, a ne da ga blate pukim floskulama i podmetanjima.
