Dok ratni sukobi bijesne, od bliskoistočnog do rusko-ukrajinskog, mi živimo u miru. No, ne tako davno, prije manje od trideset godina, Hrvatska je krvarila. I to jako.
A zašto? Krvarila je jer se stara velikosrpska težnja, kojoj je bio cilj okupiti sve Srbe u jedno carstvo, odnosno državu, postala temelj politike srbijanskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Saveza komunista Srbije, jedine političke stranke koja je i mogla legalno djelovati u bivšoj saveznoj državi, skupa sa svojim pandanima po ostalim republikama.
A njihovi su čelnici prozreli stvarne nakane srbijanskog političkog vodstva i okrenuli mu leđa. Neki i doslovno na zadnjem okupljanju SKJ. I rat se nije mogao izbjeći.
- Ej, brate, zašto bežiš, zašto se ne boriš, rečenica je koja je potpisniku ovih redaka upućena u ljeto 1991. nedaleko od beogradske vojarne Maršal Tito, kad je kupovao list Borba da bi vidio kako vodeće komunističke novine pišu o majkama, koje su autobusima došle po svoje sinove u vojsci, a o čemu je izvještavao na putu iz Varaždina do Beograda.
- A za kaj da se borim, bilo je njegovo protupitanje, koje još nije do kraja ni rekao, a već ga je prekinuo uzvik “ovaj nije naš!”, koji je jasno dao do znanja što slijedi. Iako je ovaj događaj na beogradskim ulicama mali i beznačajni u odnosu na sve ono što je uslijedilo, jasno je dao do znanja da je rat na pomolu. A je li se krvoproliće moglo izbjeći? Svi u sebi imamo dobru i manje dobru stranu. Zato je bitno ne dopustiti zlu da nadjača. A u Srbiji se nisu trudili u tom smjeru, već suprotnom. U prvom redu politika, dio književnika i akademika te mediji.
Nakon pet godina ratnih sukoba, neslavno je propala želja da se srbijanske granice pod krinkom jugoslavenskih pomaknu daleko na zapad, tamo gdje nikada nisu bile. Niti će biti. Zasluga je to najviše onih koji su branili svoje domove, unatoč vojnoj sili koja se na njih obrušila. No, cijena je bila velika. Jako velika. Posebno za sredine kao što su Škabrnja i Vukovar. Teško je slike njihovih razaranja gledati čak i danas, tri desetljeća kasnije, a kamo li pomišljati kako je bilo tek onima koji su tamo živjeli ili ih branili.
Stoga ne treba čuditi što je kolona sjećanja sve veća i što se i ovih dana nameću poznata pitanja. Koliko je to bilo potrebno mržnje da se cijele ulice razaraju, ljudi iz bolnica odvode i strijeljaju? Kako se uspjela stvoriti tolika netrpeljivost u državi čiji je vrh desetljećima naglašavao bratstvo i jedinstvo? Kakvi su to bili komunisti, koji su svoj projekt utopili u krvi ne samo u Vukovaraca, već i drugih diljem lijepe naše, ali i Slovenije te BiH?
Danas živimo u svojoj državi i u miru. Zavaljujući braniteljima. A ono što se nekada branilo oružjem, u miru se brani i gradi radom i poštenjem jer samo tako zemlja može imati kvalitetnu budućnost.
